Televizijska lica koja pamtimo po emociji koju su nam donosila

Postoje televizijska lica koja ne pamtimo samo po emisijama koje su vodile, već i po emociji koju su nam donosile godinama. Budili smo se uz njihove glasove, vjerovali smo njihovoj smirenosti i stasali uz njih. Među njima su svakako Željka Fattorini i Blaženka Leib s kojima smo razgovarali u povodu 100. obljetnice Hrvatske radiotelevizije.

Željka Fattorini televiziji je posvetila gotovo pola stoljeća svojeg života.

- Pjevajući sam ušla u studio i sad još uvijek pjevušim kad uđem u studio jer se veselim da vas nađem ovdje vesele, vedre i vrlo lijepe, rekla je Željka.

Blaženka Leib na televiziji je provela, pak, 30 godina.

- Još od Televizije Zagreb zapravo, od 1989. godine, od tadašnjeg Z3 programa, pa do otprilike 2019. godine, prisjetila se Blaženka.

Od tih 30 godina pamti jedan poseban osjećaj:

- Jer televizija nije posao nego je poziv, i zapravo pamtim taj osjećaj ekipe, zajedništva, adrenalina, uzbuđenja... Naravno, bude i anegdota, bude raznih situacija koje čovjek pamti, ali sve ih nekako veže jedan osjećaj koji bih mogla nazvati televizijskim osjećajem, dodala je Blaženka.

Željki je najljepše bilo raditi kad je bilo najteže, u onim ratnim uvjetima:

-  Danonoćno smo bili ovdje, bili smo dio kuće, upoznali smo neke nove ljude koji su disali, svi smo zajedno mislili i željeli isto, bili smo i u strahu, ali ponosni da smo unutar ove zgrade. Tako da je onda bila gledana televizija, svi su nas pratili. Išla sam po noći po uzbunama na posao, šuljali smo se, svašta smo prošli, stvarno. To su godine koje se pamte. Malo se o njima govori, ali se pamte, ističe Željka.

Danas se vijesti objavljuju velikom brzinom, s gledateljima se intenzivno komunicira društvenim mrežama. Kako je to bilo nekad?

- Telefonom smo komunicirali. Mi smo svako jutro imali izravan kontakt s gledateljima, nekad su to bile nagradne igre koje smo zapravo improvizirali tijekom emisije. Doslovno je bilo: "Što ćemo sad? " Onda bismo se dogovorili s dečkima iza kamere: "Hajde ti u 'unšarfu', dakle u neoštro, pa ćemo malo po malo mi izoštravati gledateljima koji se približavaju tom nekom predmetu koji smo sakrili, priča Blaženka.

Prisjetila se i situacija za vrijeme rata:

- Kako je Žeža već spomenula, ljudi su zvali i tražili pomoć, pa su jedni druge pronalazili putem naše emisije. Znali smo prenositi neke želje, sjećam se želje jedne male djevojčice koja u tom ratnom ludilu najviše željela jednu bebu ćelavicu dobiti, dakle jednu lutku, i netko drugi se javio od gledatelja koji je to donio, i onda smo mi na porti vani organizirali to preuzimanje, objasnila je Blaženka.

Sve što se dobro napravilo, vratilo se dobrim:

- Kad je završio rat, mi smo imali posebnu emisiju gdje su nas suočili s nekima od tih ljudi, mi ih nismo prije toga vidjeli, nismo znali što nas čeka, i to je bilo jako dirljivo. Oni su bili vrlo zahvalni jer smo im pomagali, nisu bili sami, napominje Željka.

Neizbježno je bilo i pitanje o privjesku slonića koji Željka uvijek nosi oko vrata:

- Pa i on jedno pola stoljeća već sjedi ovdje ovako, putuje sa mnom stalno, i navečer ga skinem, ujutro ga zakopčam, i gdje god idem, uvijek je sa mnom, i ako me ljudi ne prepoznaju, prepoznaju slonića. Onda malo bolje pogledaju i kažu: "A to ste vi.", prepričala je Željka Fattorini.