"Slušajte da biste čuli": lekcija žene koja je izgubila supruga zbog suicida

Gubitak voljene osobe strašno je težak posebno ako se u obitelji dogodi samoubojstvo. Još od 70-ih godina prošlog stoljeća mislilo se da svako samoubojstvo na neki način pogodi najmanje šestero ljudi (procjena je rađena na temelju veličine prosječne američke primarne obitelji tih godina). 

Mnogi znanstvenici kažu kako je neobično pretpostaviti da će nečija smrt pogoditi samo članove najbliže obitelji. Što je s prijateljima, kolegama, susjedima i poznanicima? Što je s osobama koje za samoubojstvo saznaju od drugih? 

Ako u ovom kontekstu promatramo broj ljudi koji su pogođeni samoubojstvom jedne osobe, tada je brojka pogođenih jednim samoubojstvom 135 ljudi!

O suidicu se rijetko otvoreno razgovara, a stigmatizacija i dalje često nadjačava suosjećanje. Matea McConnell odlučila je u podcastu PSIHOLOGiJA na radio Sljemenu podijeliti svoju priču o tome kako je izgubila supruga Johna, koji je bolovao od bipolarnog poremećaja, i kako se godinama nosila s tugom, krivnjom i brigom za njihovu djecu.

Zagrepčanka Matea McConnell imala je samo 29 godina kada je izgubila supruga, Amerikanca Johna, koji je bolovao od bipolarnog poremećaja. Ljeto kada si je oduzeo život ona je provela u Hrvatskoj jer joj je preminula majka. Dok se brinula o mlađoj braći u Hrvatskoj, kamo je tada došla s djecom, John je ostao u Americi jer je bio u procesu mijenjanja posla.

- Takve situacije, kao primjerice promjena radnog mjesta, nisu stresne svakome, ali jesu onima koji imaju mentalnih problema. Neki trenuci su očito bili puno veći u njegovoj glavi nego što bi bili meni ili nekom drugom. Ali on, nažalost, o tome nije nikome govorio, sjeća se.

Tek dva tjedna prije planiranog povratka u SAD stigla je vijest koja joj je promijenila život.

- Ne volim reći da je počinio samoubojstvo. Počini se zločin. Moj suprug je umro od suicida, od strašne duševne boli, kaže Matea.

- I dan-danas ne znam kako sam preživjela taj trenutak, dodaje.

John nikada nije prihvatio svoju dijagnozu.

- Imao je veliku autostigmu. Bez obzira na to što smo imali prekrasnu djecu, na planove za kuću, treće dijete, jednostavno nije mogao prihvatiti da mu treba pomoć, rekla je Matea.

Matea je bila tisućama kilometara daleko kad je stigla poruka Johnovoj majci, zapravo njegov oproštaj.

- To nije bio njegov glas. To je bio glas čovjeka koji se utapa, prisjeća se.

U poruci je samo bilo: Mama, zagrli i poljubi moju djecu od mene. Reci Mateji da je volim. Volim tebe i tatu.

Iako shrvana, morala je putovati sama u SAD kako bi ispratila supruga.

- Ne znam preko kojih sam aerodroma letjela. Bila sam u šoku. Samo znam da sam morala zatvoriti to poglavlje, a djeca su bila premala da ih povedem, kazala je.

Njezina svekrva, s kojom je i danas bliska, bila joj je najveća podrška.

- Spomenik joj treba dignuti. Izgubila je sina, a brinula je o meni, naglasila je Matea.

Krivnja, traženje odgovora i duga borba

Kao i mnogi koji izgube voljenu osobu zbog suicida, Mateu je dugo pratila krivnja.

- Lakše je bilo okriviti sebe, nego prihvatiti da nikada neću dobiti odgovor na pitanje zašto.

Dodaje da je dugo preispitivala svaki trenutak, svaku svoju riječ i odluku. 

- Pitala sam se jesam li mogla nešto učiniti drugačije. Toliko sam se krivila, prisjeća se.

Ali, kako kaže, nijedan razgovor, nijedna svađa, nijedna rečenica nije mogla biti okidač. Matea se prisjetila kako se s Johnom čula svega sat i pol prije nego što si je oduzeo život.

- Pričali smo o pakiranju za Hrvatsku jer je on trebao doći po nas za dva tjedna. Pričali smo o šopingu koji je obavio taj vikend za klince. U jednom mi je trenutku rekao: Ipak moram biti odgovoran prema djeci i prema tebi. Bio sam kod doktorice i ponovno sam počeo uzimati lijekove, priča Matea, naglasivši da je John povremeno znao prestati uzimati antidepresive.

- Taj naš zadnji razgovor sam toliko puta prevrtjela u svojoj glavi u zadnjih 20 godina. Još mi je rekao da je bio na intervjuu za novi posao. Dva ili tri dana nakon njegove smrti na sekretarici je bila poruka: ‘John, dobili ste posao’.

Kako djeci reći da je tata umro od suicida?

Obitelj je otvoreno govorila o onome što se dogodilo.

- Johnov otac mi je rekao jednu rečenicu koja me spasila: On je pao na bitki zvanoj depresija. To nije ni kukavički ni herojski čin – to je tragična smrt, rekla je.

Djeca su imala godinu i dvije kad su ostala bez oca, a Matea je znala da će jednoga dana doći trenutci kada će htjeti saznati istinu u kako je njihov otac umro.

- Vodila sam se time da odgovaram samo na njihova pitanja, bez dramatiziranja, bez skrivanja. Razgovor je došao kad su imali 11 i 12 godina, dodala je.

- Rekla sam: postoji bolest koja se zove depresija. Tata je od te bolesti umro.Djeci je bilo najvažnije znati jesu li roditelji bili uz njega. Pitala me kći: Jesmo li mi mogli nešto napraviti? To su najteži trenuci, naglasila je Matea.

Danas su oboje odrasli, završili su fakultete i postali glasni zagovornici mentalnog zdravlja. Njezin sin trenutačno živi kod bake i djeda u SAD-u.

- Rekla sam mu da možda tamo zatvara svoj ‘američki dio’ života, upoznaje tatu kroz njegovu obitelj. Ponosna sam što je to prepoznao, rekla je.

Sada pomaže drugima

Matea naglašava koliko je važno prestati stigmatizirati obitelji.

- Prije nego što se to dogodilo nama, mislila sam da su ljudi koji umru od suicida sebični. A njihove obitelji hladne. Jedan sastanak grupe podrške u Americi promijenio je sve, istaknula je.

U Hrvatskoj takve grupe ne postoje, zato volontira u udruzi Životna linija.

- Mnogi se boje nešto pogrešno reći, pa se povuku. A zapravo je najvažnije slušati bez osuđivanja, naglašava.

"Slušajte da biste čuli, a ne da biste odgovorili"

- Nema jedne rečenice koja može pomoći svima. Ali naučila sam nešto: slušajte da biste čuli, a ne da biste odgovorili. I pitajte ljude kako su. Ponekad to spašava život.

Danas, dvadeset godina nakon tragedije, Matea živi mirnije.

- Učim biti nježna prema sebi. Nisam savršena, ali sam tu. A moja djeca su živi dokaz da se tragedija može preživjeti – i da se može dalje bez mržnje, bez srama i bez krivnje, naglašava.

U svijetu svakih 40 sekundi umre jedna osoba zbog samoubojstva, dakle gotovo milijun ljudi godišnje. Broj pokušaja je 20 puta veći od broja umrlih (podaci Svjetske zdravstvene organizacije).

Stopa pokušaja samoubojstva je 2-3 puta viša kod žena nego muškaraca. Međutim pokušaji samoubojstva kod muškaraca češće završavaju sa smrtnim ishodom jer muškarci koriste smrtonosnije metode samoozljeđivanja (npr. vatreno oružje, vješanje) dok se žene najčešće pokušaju predozirati tabletama.

Niste sami. Razgovor s bliskom osobom, psihologom ili liječnikom može jako pomoći.

Ako se nalazite u opasnosti ili osjećate da biste si mogli nauditi, odmah se obratite lokalnoj hitnoj službi ili centru za krizne intervencije ili na telefone:

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBC Zagreb

01 2376 335 (0 -24 sata)

Plavi telefon: [phone]

[e-mail]

Psihološki centar TESA: 01/4828888

[e-mail]

Udruga Životna linija

[e-mail]

Hrabri telefon

116 111 (djeca)

0800 0800 (roditelji)