U kojem trenutku sram prelazi iz korisnog osjećaja u nešto što nas guši?

Svi smo barem jednom osjetili sram, bilo zbog pogreške, neprimjerenog komentara, ili jednostavno zato što smo bili “drukčiji”. I premda često govorimo o sramu kao o negativnom iskustvu, on ima i svoju drugu stranu, onu koja nas uči granicama, suživotu i empatiji. No gdje počinje sram? Kako se formira i u kojem trenutku prelazi iz korisnog osjećaja u nešto što nas guši?

U podcastu PSIHOLOGiJA na radio Sljemenu, Zdenka Pantić, profesorica psihologije i sociologije, geštalt i obiteljska terapeutkinja, govorila je o tome kako i kada se sram formira te zašto je odnos s roditeljem presudan za to kako ćemo ga osjećati kroz život. Emocionalni razvoj djeteta počinje vrlo rano, već u prvih šest mjeseci, i intenzivno traje do druge godine života. Upravo tada, kroz blizak odnos s odraslom osobom, dijete stvara prvu sliku o sebi.

- Sram se formira od najranije dobi. Dakle, najvažniji je uvijek odnos majke i djeteta, danas više volimo reći ‘onoga koji brine’ ili skrbnika. Najčešće je to majka, otac ili netko drugi tko je blizak. Razvoj djece ide kroz to – od šest mjeseci pa nadalje do dvije godine. Ta rana iskustva, od šest mjeseci do druge godine života, važne su za osjećaj sigurnosti i povjerenja, i kroz njih dijete gradi sliku o sebi. Hoće li će se uspostaviti sigurnost i povjerenje i hoće li se moći u tom odnosu, kroz taj odnos, koji je nama evolucijski bitan graditi slika o sebi, istaknula je Pantić.

Ta slika uvelike ovisi o načinu na koji odrasli odgovaraju na potrebe djeteta, kako reagiraju kad je dijete gladno, uznemireno ili se ponaša “neprihvatljivo”.

- Ovisno o tome u kojoj sredini rastemo, kakva je ta majka najčešće, gleda li nas rado, odgovara li na naše potrebe kad je glad, kad je neki nemir u pitanju. A kasnije, kada djeca već nauče, uče se ponašati kako to izgleda? Kažnjava li dijete i kaže: ‘Ti si zločest’? Meni je moja majka Ruža znala reći: ‘Ti si zločesta’. A ja nisam bila zločesta, ja sam bila samo nestašna, objasnila je Pantić.

Upravo tu nastaje razlika između zdravog i toksičnog srama. Sram koji dijete osjeti zbog konkretne situacije ili ponašanja može biti koristan uči ga o prihvatljivim granicama. No kada sram postane osoban, kada se dijete poistovjeti s greškom i osjeća da nije dovoljno dobro, tada sram postaje destruktivan.

- Tu se gradi onaj moment – hoće li taj sram i posramljivanje biti toksično, ili će omogućiti osobi da kaže: ‘Ovaj postupak nije u redu.’ Naravno, prikladno dobi djeteta.

Kroz takve situacije, dijete uči što je prihvatljivo, što nije, i kako se uklapa u odnose s drugima. Ti prvi obrasci postaju temelj za razumijevanje društvenih pravila, pisanih i nepisanih: što je dozvoljeno, što je u redu, što nije, što je prihvatljivo, a što nije.

Na kraju, ključna stvar je poruka koju dijete primi: vrijedi li ono kao osoba, čak i kad pogriješi? Ako je odgovor potvrdan, iz tog odnosa izlazi snažnije i sigurnije u sebe. Ako nije, sram postaje rana koja se teško zacjeljuje.

- Za razvoj djece i naše formiranje to je jako bitno. A ta prva iskustva iznimno su važna, ona nas formiraju. Jesam li dobila sliku sebe u očima te majke da sam dovoljno dobra? To ne znači da su svi postupci dobri, to je ono najbitnije. To će onda odrediti mnoge naše, i većinu naših odnosa kasnije s drugima, s bliskim ljudima, s onima koje volimo, surađujemo, kasnije i s našom djecom.