Što je meta puške kontroverzne slikarice Naste Rojc?

Zašto je slikarica početkom 20. stoljeća odlučila uzeti pušku i naslikati autoportret? Što joj je bila meta? Kunstdetektiv otvara slučaj "Autoportreta u lovačkom odijelu" Naste Rojc i traži odgovore ondje gdje ih nitko nije tražio.

Nasta Rrojc je za života često je bila napadana zbog svojih stavova, zbog svojih životnih odabira, seksualne orijentacije... Možda je to razlog zašto još i danas ne znamo sve o njoj. Mnogi ne znaju ništa.

- Je li tim djelom nagovijestila da je spremna na borbu i je li odlučila poslati poruku budućim generacijama, pita se Kunstdetektiv.

Desetljećima marginalizirana

Desetljećima je bila marginalizirana u našoj povijesti umjetnosti, da bi retrospektivom iz 1996. godine ponovno bila predstavljena javnosti.

Njezina djela su sve više izvan Hrvatske. Ova slika upravo je stigla s jedne takve retrospektivne izložbe u Americi. Slika mlade žene koja nosi pušku nije tipičan autoportret s početka 20. stoljeća. Ovo nije tiha introspekcija, ovo je vizualni manifest.

Udvarači je nisu zanimali

- Nasta studira u Beču na Akademiji za gospođe i djevojke. Nezadovoljna tamošnjom podukom odlazi u München, međutim i tamo ne može upisati regularnu umjetničku akademiju, već studira na jednoj od ženskih akademija i, nezadovoljna time, uzima poduke u privatnoj školi profesora Moriza Heymanna, u istoj toj školi u kojoj poduku prima i Miroslav Kraljević, podsjeća povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač.

Nasta se vraća u Zagreb, a njezin otac očekuje od nje da se uda. Počeo je priređivati balove i prijeme na koje su dolazili prosci. Izvori pokazuju da je Nasta vrlo elegantno odbila sve prosce, baš kao i očekivanja tadašnjeg vremena. U svojoj autobiografiji piše kako ju udvarači nisu zanimali. Ona je svoj životni put zamislila drugačije.

Dogovoreni brak s homoseksualcem

Otac je bio kategoričan: "Ako kuhaš, možeš slikati, ako se udaš, možeš imati atelje." Zato Nasta stupa u građanski brak s Brankom Šenoom, homoseksualcem.

- Fascinantno je kod nje do koje mjere ona ide. Dakle, stupa u građanski brak. To je dogovoreni brak u kojem svatko od njih čuva svoju orijentaciju, ali ona se od njega razvodi. I mislim da su mnogi umjetnici u tom periodu morali na neki način preći tu barijeru društvene osude i zaštititi se. Mislim da ih ne smijemo zbog toga osuđivati, smatra književnica i teatrologinja Nataša Govedić.

Svjedokinja iz Radićeve: Njezino crtanje se nije smjelo dirati

U Radićevoj ulici u Zagrebu Kunstdetektiv pronašao je svjedokinju koja je osobno poznavala slikaricu:

- Ona je bila po staturi jako mala. Minijatura je bila, ali je imala energiju za deset ljudi. I nikad nije bila bolesna, svašta je proživjela, ali nije se dala. Uvijek se borila dalje, slikala... Njezino crtanje se nije smjelo dirati, niti njezine boje, niti kistovi, niti papir, ništa. Što se toga tiče, jako je čuvala je svoje zanimanje. Ali inače, ja sam uživala jer sam gledala kad radi, posvjedočila je Slavica Drobnić, nećakinja Naste Rojc.

Komoda – mala kronika jedne ljubavi

Kuću na Rokovom perivoju Nasta je projektirala i u njoj je živjela - imala je atelje, priređivala koncerte, zabave... A ta kuća krije i jedan znakovit komad namještaja: komodu koja je mala kronika jedne ljubavi. Na njoj je, naime, na latinskom ugravirano "Ne očajavam ni zbog čega dok volim. Nasta Rojc, napravila za A.M. Onslow.“.

Dolazimo do novog osumnjičenika, ili možda osumnjičenice - A. M. Onslow. Je li Nasta Rojc u svojoj borbi imala pomagača? Tko je A. M. Onslow?

- Nasta Rojc i Alexandrina Onslow upoznale su se neposredno po završetku Prvog svjetskog rata u Dubrovniku. Alexandrina Onslow je članica udruge koja se zvala Scottish Women Hospitals, koje su vrlo aktivno sudjelovale na bojištima Prvog svjetskog rata, objašnjava Leonida Kovač.

Alexandrina i Nasta počele su zajedno živjeti u Zagrebu, u Nastinoj kući na Rokovom perivoju.

- Poklonila sam obitelji, gradu, cijeloj mojoj zajednici ono što su htjeli od mene. Sad, molim vas, vi istrpite to da ću ja živjeti sa ženom, zaziva Nastine riječi Nataša Govedić.

Prvi automobil u hrvatskom slikarstvu

Put do novog oslobađanja nasta nalazi na putovanjima s Alexandrina u Engleskoj i Škotskoj. Tamo upoznaje novi tip žena - emancipirane i ekonomski neovisne. 

A u škotskom krajoliku, Nasta je naslikala jedan auto - i to ne bilo koji, nego prvi koji je naslikan u hrvatskom slikarstvu.

Iz Engelske i Škotske Nasta se u Hrvatsku vraća s novim idejama za borbu protiv minorizacije ženskog opusa.

"Imate li hrabrosti gledati mene dok ja gledam vas?"

- Ono što je možda za Nastu najvažnije je njen pogled. Kako nas ona gleda, s kojom vrstom samosvijesti nas gleda. Govori o tome što je njena dozvola da se bavi umjetnošću, ističe Nataša Gopvedić.

Kao da poručuje: "Imate li hrabrosti gledati mene dok ja gledam vas?"

Svoj je borbeni karakter Nasta dokazala i u Drugom svjetskom ratu - nakon nastanka NDH Nasta i Alexandrina pomažu partizanski pokret i odupiru se fašizmu. Prati ih tajna služba. 1943. godine su uhapšene, a nešto ranije im je konfiscirana imovina. 

Nakon rata doživljava veliko razočaranja: onaj isti ustaša koji ju je uhapsio u vrijeme NDH, proganja je, naime, i u novom sistemu. Pet godina nakon rata Alexandrina, pak, umire, a Nasta prestaje slikati.

Žrtva strukturalne mizoginije

Možemo li nakon svega toga doznati zašto Nasta Rojc nije ušla u kanon hrvatske likovne umjetnosti? - pita se naš Kunstdetektiv.

- Postoji nešto što se u teoriji umjetnosti naziva normiranjem moderniteta, pri čemu su neki fenomeni uključeni u kanon, a drugi iz vrlo čudnih razloga bivaju isključeni. Dakle, u vrijeme kad se stvara taj kanon hrvatskog modernog slikarstva, o Nasti Rojc se uopće ne govori. Naravno, razlozi u tome su u strukturalnoj mizoginiji, to je evidentno, ističe Leonida Kovač.

- Možda najtragičniji aspekt Naste Rojc je taj u kojem ona zapravo odlučuje sebe ozlijediti - prestati raditi. Za umjetnika je to najgore. Umjetnost ti daje snagu. Ako odlučiš krenuti u kreativni štrajk, znači da se dogodilo nešto užasno. Taj njen tragizam, kraj njenog života, što više idemo prema zalazu, to više vidimo koliko je teško ustrajati u poziciji umjetnice. Zamislite taj početak u kojem je neustrašiva, pa do gušenja vlastitog glasa. To nam govori koliko je važno ponovno i ponovno govoriti o umjetnicama i posebno o Nasti Rojc, zaključuje Nataša Govedić.

Što je bila meta autoportreta?

Što je ono bitno što možemo jasno iščitati iz tog autoportreta, iz Nastinog stava, iz njezinog viđenja same sebe? Je li se nakon rata Nasta ugasila? Je li uopće moguće da se takav borac ugasi?

- Sumnjam. Njena snaga i želja za borbom prešle su na njezine kolegice, sugrađanke, sudržavljanke. Nasta Rojc je svima njima pokazala što je meta i na koji način se treba boriti. Nasta je umrla na svoj rođendan, 6. studenog 1964. godine. Osim brojnih slika, iza sebe je ostavila i svoj stav. Živjela je bez kompromisa, bez isprika. Pomicala je granice umjetnosti, društvu i vlastitom životu. Bila je zaista borac, ustvrdio je naš Kustdetektiv.

Dokumentarnu seriju "Kunstdetektiv", koja će u idućim nastavcima otkriti i što se skriva iza najpoznatijih hrvatskih slika poput Kraljevićeva "Bonvivanta", modela sa slike Cate Dujšin ili dječaka na platnu Oskara Hermana, emitiramo ponedjeljkom navečer na Prvom programu Hrvatske televizije.

Emitirane epizode možete pronaći na multimedijskoj usluzi HRTi.