Srednjoškolci pretvorili ratni dnevnik u snažnu kazališnu predstavu

U Srednjoj školi Duga Resa kraj školske godine već nekoliko godina obilježavaju na poseban način – kazališnom predstavom nastalom prema djelu iz obvezne lektire. Nakon “Gospode Glembajevih”, “Lovca u žitu” i “Breze”, ove su godine na pozornicu postavili roman “Trči, ne čekaj me” karlovačke autorice Bojane Meanđije.

Predstava donosi priču o djetinjstvu prekinutom ratom i Karlovcu 1991. godine, kada je autorica kao djevojčica proživljavala ratne dane u skloništu. Roman Bojane Meanđije nastao je iz ratnog dnevnika koji je počela pisati s 13 godina.

- Prvu rečenicu ovog sastavka, koji je poslije prerastao u roman, napisala sam s 13 godina u skloništu, na drvenoj letvici naše drvarne, rekla je autorica. U predstavi se prikazuje kako se dječji život preko noći promijenio zbog rata, a svakodnevica preselila iz stana u podrum nebodera.

Učenici preuzeli sve uloge

U projektu su sudjelovali brojni učenici škole, ne samo kao glumci nego i kao tehnička i kreativna podrška predstavi. Glavnu ulogu Bojane igrala je učenica Franka Bartolčić. Prvi put glumim stvarnu osobu pa mi je to posebno iskustvo, rekla je.

Njezin kolega Dorian Bartolčić tumačio je čak tri različita lika – Bojanina prijatelja, milicajca i vojnika.

Predstava je mjesecima pripremana nakon nastave, a u njezinoj realizaciji sudjelovali su učenici različitih smjerova. Medijski tehničari radili su zvučne efekte, modni tehničari kostime, puškari rekvizite, a grafički dizajneri plakate.

- Praktički svi radimo na svemu – od glume do skupljanja rekvizita i pripreme zvukova, rekao je učenik Lovro Zorko.

Profesor koji je pokrenuo 'lektiru na pozornici'

Idejni začetnik projekta je profesor hrvatskog jezika Vedran Bišćan, koji već godinama sa svojim učenicima književna djela pretvara u kazališne predstave.

Gledamo priču o djetinjstvu koje se ruši pred očima publike, ali koja u sebi ipak nosi nadu, rekao je Bišćan.

Predstava je bila posebno emotivna jer su u prvom redu sjedili i stvarni protagonisti priče – Bojana Meanđija, njezina sestra i roditelji. Na kraju izvedbe zagrljaji i suze na pozornici pokazali su koliko je snažno učenicima uspjelo prenijeti emociju ratnog djetinjstva.