Neispričane priče ljudi čiji su životi usko vezani uz riječki '3. maj'

Predstavljamo spontani projekt ''3. maj - studija zaborava'', posvećen ljudima čiji su životi usko vezani uz riječko brodogradilište.

- More, ne bih nikada mogla živjeti na mjestu bez mora, apsolutno. meni je to inspiracija, smiruje me i nadahnjuje me je, to je to. Za sebe bih rekla da sam dijete 3. maja. Tata je bio radnik brodogradilišta, odrasla sam u 3. majskoj zgradi. Svi susjedi su mi bili radnici 3. maja. Maturalni rad sam radila u 3. maju, učili su me variti. Uvijek bih išla s tatom na porinuća. Do 2017. svaki aspekt mog života je bio nekako isprepleten s 3. majem, naglasila je Jadranka Lacković, akademska slikarica.

Nakon očeve smrti 2017. veze akademske slikarice Jadranke Lacković s 3. majem nisu puknule. U vremenu žalovanja počela je istraživati obiteljske albume i slikati očeve portrete. Čuvajući tako sjećanja na oca, spontano je započeo projekt ''3. maj - studija zaborava'', posvećen ljudima čiji su životi usko vezani uz riječko brodogradilište, a njihove priče neispričane.

- Kada bih došla kod mame na kavu, pričala bih sa susjedima i uvijek se 3. maj ušulja u te priče. U jednom trenutku sam shvatila kako bi bila šteta da te priče nestanu i poželjela sam ih zabilježiti, dodala je.

Drugačiji pogled na tradiciju brodogradnje na Kvarneru

Tijekom protekle dvije godine Jadranka je u suradnji s kustosicom Kristinom Pandža zabilježila 20-ak ispovijesti nekadašnjih radnika.

- Mene je posebno dojmio ponos tih ljudi na svoje radne dane u brodogradilištu. To je element na koji ni ja ni kolegica nismo bile spremne jer smo pristupile preobjektivno. Priče koje oni pričaju su vrlo značajne njima, vrlo zanimljive, rekla je kustosica Kristina Pandža.

Te životne, osobne priče daju i drugačiji pogled na tradiciju brodogradnje na Kvarneru. 

- Mnogo je već istraženo o prošlosti brodogradnje. No sad je došlo vrijeme usmjeriti se na radnike, čuti njihove priče. svojevremeno tu je radilo oko 7 tisuća ljudi, pa sad možete zamisliti koliko je tu priča koje čekaju biti ispričane, rekla je Kristina.

Priče prate i fotografije iz privatnih albuma koje autorice zasada objavljuju na društvenim mrežama.

- Jedna od meni dražih priča je gospođe Lovorke, donese fotoalbum, i prva fotografija je bila brodograditelj. Ljudi ne znaju što imaju. Nadam se da ćemo taj materijal digitalizirati i sačuvati ga, rekla je Jadranka.

Uvijek ribe uplivaju u priču

Neke od fotografija Jadranki su poslužile kao predložak u slikarskom radu, a uz 3. maj, uvijek je prisutno more kao tema.

- Kao Jadranka, možda sam to dobila imenom, nomen est omen. ali da, sve je isprepleteno. Zanima me i u slikarstvu i u muralima s kojima se bavila proteklih 10 godina. U centru Brisela sam napravila jedan riblji mural, u Sisku riječne ribe. Uvijek ribe uplivaju u priču, naglasila je.

Začinjene solju.

- Tu bih vam mogla imati predavanje, kako je crtati s paškom, ninskom, stonskom, svaka se različito ponaša, kada slikate, dobivate različite efekte, dodala je.

Nekadašnji i sadašnji radnici 3. maja, kao i članovi njihovih obitelji, svojim se pričama, fotografijama i memorabilijama mogu uključiti u projekt koji, vjerujemo, tek počinje rasti. Prikupljena građa dviju Riječanki već je postala temelj za stvaranje Radničkog spomenara, projekta Muzeja grada Rijeke koji će obuhvatiti i priče ostalih radnika nekadašnjeg industrijskog grada.