Bivši istražitelj haškog tribunala našao dom u Hrvatskoj

U rubrici "Stranci u Hrvatskoj" emisije "Dobro jutro, Hrvatska" ugostili smo Kevina Curtisa. On je Englez i bivši je istražitelj haškoga tribunala, a zaslužan je za uhićenja nekolicine optuženika za ratne zločine - bivšeg vukovarskog gradonačelnika Slavka Dokmanovića i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića.

Čovjek je to kojega je u mnogočemu obilježio taj višegodišnji boravak u Hrvatsku potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih, pa se naposljetku iz New Yorka, sa svojom ženom Hrvaticom, prošlo ljeto odlučio preseliti u Lijepu Našu, na Kvarner.

Curtis je prvi put došao u Hrvatsku još za vrijeme Domovinskog rata. Godine 1995. istraživao je raketiranje Zagreba koje je naredio Milan Martić.

- Došao sam 14. svibnja 1995. Mene su poslali da istražim radi li se o ratnom zločinu. Blisko sam surađivao s vrlo profesionalnim policajcima, pogotovo pirotehničarima u hrvatskoj policiji. I ispostavilo se da je slučaj koji sam istraživao bio ratni zločin, rekao je na početku uključena iz našeg riječkoga studija Kevin Curtis.

Curtis je zaslužan za uhićenja nekolicine optuženika za ratne zločine - bivšeg vukovarskog gradonačelnika Slavka Dokmanovića i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, no to su bile dugo osmišljavane operacije uhićenja, koje su bile vrlo neizvjesne i opasne, situacije u kojima je mogao izgubiti i vlastiti život.

Neke od situacija je opisao u knjizi svog kolege istražitelja Vladimira Dzure, po kojoj je nedavno snimljen i film "Istražitelj" u režiji Viktora Portela i u koprodukciji s Hrvatskom radiotelevizijom.

Kako je bilo raditi taj posao Curtis se prisjetio i tijekom gostovanja u našem programu:

- Ja sam u Ujedinjenom Kraljevstvu počeo raditi kao policajac. Zatim me britanska vlada na neki način iznajmila međunarodnom haškom tribunalu. I kao policajac doživljavate situacije u kojima se nalazite u opasnosti i s kojima se jednostavno nosite i ne razmišljate o tome. Slično je bilo raditi na haškom tribunalu. Istraživanje ratnih zločina nije laka stvar. Ljudi ne žele da ih se uhvati i u mom poslu bavio sam se ljudima u trenucima kad je rat još trajao, bavio sam se ljudima koji su još bili traumatizirani i koji nisu nužno ni razumjeli zašto su svi ti ljudi izvana došli ovamo, što će se dogoditi sljedeće i kako im možemo pomoći. Poanta naše prisutnosti bila je da na neki način pomognemo ljudima. Nismo mogli izbrisati njihove patnje, ali željeli smo pomoći, bilo time da izvedemo optužene pred lice pravde, bilo da damo tim ljudima i određeni glas, što je samo po sebi dobra terapija, rekao je Curtis.

Posebno opasna situacija bila je uhićenje Dokmanovića, kad je s njim letio avionom, jer se poslije ispostavilo da je zločinac u aktovci imao napunjeni pištolj.

- Mi smo uspjeli tu aktovku staviti na stranu tako da nije mogao doći do nje, ali kako je uopće došao do te torbe, stalno je pitao gdje je ona, to ne znamo. On je, naime, bio jedini u avionu s oružjem, komentirao je Curtis.

Osim u Hrvatskoj, Curtis je radio kao istražitelj i u Bosni i Hercegovini te na Kosovu, zatim se preselio u New York gdje je radio kao glavni istražitelj za UNICEF te istraživao velike korupcijske afere vezane za humanitarne programe "Oil for Food" u Iraku.

- Navodno je utajeno 60 milijardi dolara. Novac je zapravo u konačnici ukraden u dosluhu s iračkom vladom i drugim akterima. Paul Walker, koji je bio na čelu američke središnje banke, upravljao je programom "Oil for Food" i kad smo završili s onim što smo trebali učiniti, niz je ljudi u različitim zemljama izašao pred sud, prisjetio se Curtis.

Curtisova baza uvijek je bila u engleskoj policiji gdje je bio detektiv narednik:

- U obuci koju smo dobili u policiji morali smo naučiti prepoznavati sve vrste korupcije. Kad sam otišao na haški tribunal, nisam imao nikakva iskustva u istraživanju ratnih zločina, no brzo sam primijetio da je jedan od preduvjeta za istraživanje ratnih zločina to da slušate ljude i razgovarate s njima, objasnio je Curtis.

Za haški tribunal radio je gotovo deset godina - od 1995. do 2004. Zatim je otišao u New York, gdje je postao glavni istražitelj UNICEF-a.

- Moj posao bio je da osiguram da se sav novac koji se daje za djecu potroši na pravom mjestu, rekao je Curtis.

Godine provedene u Hrvatskoj rezultirale su osobnom prekretnicom. Ovdje je Curtis, naime, upoznao suprugu Hrvaticu, koja je radila kao prevoditeljica za haški sud, a vjenčali su se 2002. u Haagu.

U mirovinu je Curtis otišao prošle godine, uoči preseljenja u Hrvatsku.

- U tom sam trenutku shvatio da radim već 54 godine i da je to sasvim dovoljno. Želio sam otići u mirovinu i biti negdje gdje je ugodno, gdje mi se sviđa, gdje uživam... Upravo je Hrvatska to mjesto. Shvatio sam da je moja povezanost s Hrvatskom trajala više od pola mog profesionalnog života, pa je i prikladno da završim ovdje, ustvrdio je Curtis.

Umjesto da se vrati u rodni Stratford upon Avon, koji je ujedno i Shekespeareov rodni grad, Curtis je tako odučio ljetos preseliti se u Hrvatsku, na Kvarner, u blizinu Crikvenice.

- Trenutačno se bavim birokratskim procesima. Ovdje sam već četiri mjeseca. Imam boravišnu dozvolu i zdravstvenu iskaznicu. Čini se da je potrebno dosta vremena da se to dogodi, ali ljudi s kojima sam surađivao bili su susretljivi, ocijenio je Curtis.

U ponedjeljak smo obilježili 32 godine od međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske i 26 godina od mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Kad se sjeti Hrvatske tada i sada kada u njoj živi, koliko mu se čini da se promijenila?

- Razlika je velika. Ne zaboravimo da je ono što se događalo 1995. bila ratna situacija. Nitko nije znao što će se sljedeće dogoditi. Život je bio siv, no vidio sam da se Sunce probija kroz oblake. Otada su se stvari drastično promijenile, pogotovo što se tiče stavova ljudi, ali i restorana, trgovina... Užitak je biti ovdje, zaključio je Curtis.