Kršćani u Iranu: Svjedočanstva Iranaca koji danas žive u Zagrebu

U Iranu živi oko 90 milijuna stanovnika, a velika većina su muslimani. No prisutna je i kršćanska manjina kojoj se ne zna točan broj. U Zagrebu živi nekoliko Iranaca kršćana koji su s nama podijelili svoja iskustva.

Milad Esmaili iz Teherana svakodnevno prati razvoj rata u svojoj zemlji, a s obitelji ne može stupiti u kontakt.

- Svaki rat ima posljedice. Nadam se da se mojoj obitelji neće dogoditi ništa loše, a da će se mom narodu dogoditi mnogo dobroga, kaže.

Od šerijatskog prava do katoličke vjere

Rođen je kao musliman, diplomirao pravo temeljeno na šerijatskom zakonu i radio u ministarstvu. Dobro poznaje strukturu režima od kojeg je pobjegao, zbog čega bez ustručavanja kaže kako se religija koristi za korupciju, često kritičare diskreditirajući riječima: "Ti si protiv Boga!"

Iako je planirao otići u Njemačku, u Hrvatskoj je upoznao djevojku s kojom je, malo pomalo, otkrio kršćanstvo. Preobratio se i postao katolik, a na jesen će se crkveno vjenčati.

- Kad je došao u Hrvatsku i kada smo se upoznali, prvo smo počeli razgovarati o vjeri. To nam je bila najveća poveznica, kao i druge vrijednosti poput obitelji koje i ja njegujem. Pitala sam ga bi li volio sa mnom ići na katoličku misu... i svidjelo mu se, priča njegova djevojka Helena, s kojom se upoznao u domu za azilante dok je ona, kao zaposlenica Crvenog križa, dolazila u posjete.

Asghar: Obraćenje koje može značiti smrt

Potpuno drukčiju životnu priču ima Asghar Noghandoost koji već deset godina sa suprugom živi u Hrvatskoj. Na kršćanstvo se obratio još u Iranu. Kaže kako režim ima povijest ubijanja kršćana, čak i biskupa poput Haika Hovsepiana.

- Kao musliman u Iranu ne smiješ mijenjati vjeru. Ja sam bio musliman, ali sam dao srce Kristu. Po zakonu te zbog toga mogu ubiti, ističe Asghar.

Prepričava i kako se kršćanstvo u Iranu prakticira u tajnosti: "Imamo kućnu crkvu u Iranu, odnosno okupljanje pet ili sedam ljudi koji se međusobno dobro poznaju, u pravilu su to obitelj i prijatelji. Skupimo se, razgovaramo o Bibliji i tako to ide. Moraš paziti da sve bude tajno". 

UN i organizacije upozoravaju na progon

U jednom izvješću promatrači UN-a ustvrdili su kako je zabrinjavajuća praksa dugih zatvorskih kazni za obraćenike s islama na kršćanstvo, često pod optužbom da prijete nacionalnoj sigurnosti.

Prema podacima organizacije Open Doors, koja prati progon kršćana u svijetu, Iran je među deset najgorih zemalja po progonu kršćana. Gore od njega su zemlje poput Libije, Pakistana, Somalije i Sjeverne Koreje, kaže pastor Vatroslav Župančić, predstavnik hrvatske podružnice Open Doorsa.

- Iran je s jedne strane republika, ima svoj ustav i zajamčena prava vjerskim manjinama, no to je više onako na papiru da se pokaže svijetu, ističe Župančić.

Distribucija kršćanske literature u Iranu zabranjena je. No povijest je pokazala kako je upravo to plodno tlo za širenje Evanđelja.

- Prema našim istraživanjima, sedam od deset Iranaca koji dođu u susret s Biblijom počinju se otvarati za kršćanstvo. Mnogi od tih susreta završavaju konverzijom, što je primjer vrlo jedinstven i koji je u Iranu uzeo maha, kaže.

Dodaje kako se mnogi obraćenici zatvaraju u zloglasni zatvor Evin kod Teherana: Svjedoče da su konvertiti izloženi raznim vrstama pritiska, premlaćivanja i zatvaranja. Riječ je o evidentnim kršenjima ljudskih prava".

Radi se o organskom pokretu, zaključuje Župančić, a ne rezultatu nekog većeg misionarskog plana.

Slojevita povijest religija u Iranu

Tradicionalna religija perzijskog naroda bio je zoroastrizam, a kršćanstvo je na tom području prisutno gotovo od Isusova vremena. Prema predaji, još su apostoli Šimun Revnitelj i Juda Tadej širili Radosnu vijest na području Mezopotamije i Perzije.

Islam je došao mnogo kasnije, s arapskim osvajačima. Franjevački i dominikanski misionari pojavili su se još u 13. i 14. stoljeću. Od posljednjeg konzistorija pape Franje Iran prvi put ima i kardinala – nadbiskupa Teherana i Esfahana, franjevca Dominica Mathieua.

Iz svega postaje jasno da je povijest Irana vrlo slojevita i da je Islamska Republika samo njezin fragment.

Nada u slobodu

Upitan o budućnosti svoje zemlje, Asghar ima jednu želju: "Samo želim da bude sloboda u Iranu. Jedna od mojih želja je da odem u Iran i pričam ljudima o kršćanstvu, da širimo to u Iranu".

Milad se nada oslobođenju: "Moja nada je sloboda za moju zemlju, da se oslobodi ove situacije i da sama odlučuje o svojoj sudbini. Sada smo između dvije loše situacije – rata s jedne i režima s druge. Moj narod to ne želi":

Nadamo se da je prestanak rata moguć i ostvariv, a na tu nakanu, kao i za sigurnost tamošnjih kršćana, vjernici u korizmi mogu i moraju moliti.