21:36 / 28.09.2021.

Autor: Jagoda Bastalić/Labirint/P.F./HRT

Leina (6) borba s tumorom očnih živaca

Lea Kajtazi

Lea Kajtazi

Foto: Labirint / HRT

Lea Kajtazi ima samo šest godina. Prije godinu i pol oboljela je od tumora koji je zahvatio očne živce. Svake srijede, a katkad i češće, iz Zadra na liječenje putuje u Zagreb - gdje su živjeli do prije nekoliko mjeseci. Iz Zagreba su morali otići jer stan nemaju, a obitelj s petero djece teško pronalazi ikakav smještaj. Težak teret za Leu i njezinu obitelj.

- Bolje da je mene pogodilo nego nju, dijete, pet godina, tek je počelo živjeti. U početku mi je bilo jako teško, plakao sam dan, noć. Strah, jednostavno me bilo strah, dođemo tamo po pomoć, a ne mogu pomoći, rekao je Lein otac Mark Kajtazi.

Ima tumor očnih živaca, to joj se nalazi između oka i mozga. Vid koji se ne popravlja već godinu dana.

- Krenula je s terapijom od 11 mjeseca prošle godine. Neki put znam posuditi od roditelja, evo sad sam isto posudila od oca kako bi mogla doći s malom na terapiju, objasnila je majka Nikolina Kajtazi.

Lea ima šest godina, treće je dijete u obitelji Kajtazi. Prije više od godinu dana oboljela je od tumora očnih živaca. Njezino liječenje u Zadru nije moguće. Zato svakog utorka navečer ova teško oboljela djevojčica, satima s roditeljima, starom cestom putuje prema Zagrebu. Oko šest sati ujutro njihov stari golf parkira se prekoputa Instituta za tumore, gdje se Lea liječi.

- Non stop radno, non stop radno, iz noćne smjene na put. Nema stajanja nikako. Teško je, teško to je ipak preko 700 kilometara gore-dole, u bilo koje doba, tako da nije to kad ćemo krenuti i kad ćemo se vratiti. To je problem, tu dođeš, ostaneš do tri, ako nije nešto u redu onda do 7 ili 8. Radi nje moram tu ostati, a posao tamo kaos, pozivi. Tako je bilo i ovdje, ako bi se ona razboljela, ja tu ostajem na odjelu s njom tri-četiri dana i odmah van ne možeš raditi, priča o otkazima Mark.

Otac je pekar, majka nezaposlena. Luka, Lara, Lea, Leo i Tin - njihova su djeca. Zajedno žive kao podstanari u kući u Zadru. Teško su živjeli i prije, a sada je sve još teže.

Žive od Markova minimalca od 4000 kuna, invalidnine 1500 kuna i porodiljnog.

- Kad pogledaš sve, stan i drugo platiš na nuli si, kaže Mark.

- Auto cesta, hrana djetetu, još put nazad, moramo se stisnuti kako-tako. Ja cijeli dan nisam jela, ali nema veze što se tiče mene, ja sam odrasla osoba i mogu trpjeti. Bitno mi je da ona ima, dodala je Nikolina.

Lea se u Zadru ne može liječiti. Fina je sjela na invalidninu, ovo što dobijaju za dijete za pomoć.

- Sad smo to nekako pokušali zaštititi, dodaje Nikolina.

Zbog Leina liječenja obitelj Kajtazi bila se preselila u Zagreb. Iako je to za oboljelu djevojčicu značilo manje napora, nakon devet mjeseci ipak su ga morali napustiti.

- Šest tisuća kuna plaćali smo stan, pa režije, pa polog 3000 kuna. Imali smo stan koji smo plaćali, ali smo morali odseliti. Nismo mogli naći drugi, sedmeročlana smo obitelj, imamo puno djece neće nas nitko tako da smo se vratili u Zadar, dodaju Leini roditelji.

- Ja bih došao ovamo da imam smještaj u Zagrebu. Meni apsolutno ništa ne smeta, ima za raditi, ali smještaj je problem. Kad ljudi čuju za petero djece nema šanse. Zvao sam, za stan i kažem imam petero djece i oni kažu - ne može. Nakon pola sata uzmem mobitel od supruge i  zovem te kažem da imam psa, oni mi kažu možete doći, žali se Mark.


- Svake srijede djeca izostaju iz škole. Nema tko biti u Zadru s njima. Ja moram doći s malom tu u Zagreb, neće bez mene, bude s tatom, ali traži i mene. A i često pratim temperaturu njezinu da se ne bi nešto poremetilo dok on vozi. Znalo se dogoditi da poslije terapije dijete dobije temperaturu, navodi majka Nikolina.

- Bude svašta po putu pa se moramo vratiti. Nešto se poremeti, nije dobro i završi tu te onda spavanje u autu, nema druge. 

Lea je hrabro podnijela još jednu srijedu, još jedan ciklus kemoterapije. Iako gotovo ne vidi na lijevo oko, iako prima lijekove koji se teško podnose, čim prijeđe bolnički prag Lea želi sve kao i sva druga djeca.

- Non-stop bi željela da joj se nešto kupi, a nemamo otkud, kupim joj ono što mogu priuštiti, kaže majka.

Na pitanje kakav je automobil, Mark kaže kako je automobil katastrofa.

- Ako mi stane, često puta popravljam sam što mogu.

- Večeras smo krenuli oko devet sati. Onda vozimo djecu u Kistanje i ostavimo ih kod mojih roditelja. Onda poslije toga idemo za Zagreb starom cestom. On je umoran i ja jer ne mogu spavati dok se vozim, rekla je majka Nikolina.

S petero djece i jednom plaćom teško je preživjeti, a kamoli doći do vlastitih kvadrata. Zato se ova obitelj za pomoć obraćala Milanu Bandiću, tadašnjem gradonačelniku Zagreba.

- Tražili smo prije dvije godine od države da dodijeli socijalni stan i odbijen jer se sve riješava preko veze, navodi otac Mark.

- Škola u Dubravi preko učiteljice moje djece je pokrenula da nam pomognu, da se nađe smještaj ali ništa. Zagrebački Caritas htio nam je dati kontejner, ali nismo imali parcelu na kojem ima struja i voda. Tako da je opet ispalo da nemamo gdje, opet ništa od toga . Gazdarica je samo čekala dan kad ćemo napustiti stan, dodaje Nikolina.

Bez stana, bez sigurnog automobila, s bolesnim djetetom - ova skromna sedmeročlana obitelj teško se nosi. Mole za pomoć i računaju na nas.

Nadam se boljem životu, sad što će biti - samo dragi Bog zna, kaže Nikolina.


Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!