21:45 / 22.09.2021.

Autor: Tomislav Dmejhal i Ivona Zadro/Odjel web i multimedija/HRT

"Znam da sam drugačija, no dijagnoza mi nikad nije stvarala probleme"

Maja Popović

Maja Popović

Foto: Tomislav Dmejhal / HRT

Maja Popović je 37-godišnja osoba s invaliditetom. Rođena je bez donjeg dijela nogu. Svjesna je da je drugačija, no njezina dijagnoza je nikad nije smetala niti joj je stvarala probleme. Jednostavno naučila se živjeti s njom. Život je nije mazio, susreće se s mnogim izazovima, a jedan od najtežih trenutaka u životu bila joj je smrt majke. No ipak, Maja je hrabra, vesela i pozitivna osoba. 

"Jako težak period"

- Nisam bila baš premala, to je već bila prva godina faksa i to je možda bilo i najteže razdoblje, jer je to bilo meni posve novo razdoblje. Ideš na nešto što će te dalje obilježiti, zapravo do kraja života. I fakultet koji biraš i smjer koji biraš i onda ti roditelj jednostavno ode iz života. Fali ti! Nema tog oslonca, poručila je Maja.

- Mama te najbolje razumije, mama kuži kad dijete dođe s bilo kojim izrazom lica, mama zna što je bilo. To je bio jako težak period gdje smo tata i ja ostali sami, dodala je.

Rekla je kako su se otac i ona učili stvoriti jedan sasvim novi odnos, onaj bez majke. Tata je postao tata-mama. No, usprkos svemu Maja nije odustajala.

"Imam razumijevanja, ali teško je"

Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer komunikacijske i informacijske znanosti, te radi u Knjižnicama grada Zagreba. Upisala je i doktorat, koji će uskoro privesti kraju. Svakodnevno na posao ide s javnim gradskim prijevozom.

- Vozači tramvaja i buseva su inače stvarno divni ljudi. S nekima sam na ti. I čim me vide, mašu mi iz tramvaja. Ima ih koji znaju biti relativno neugodni. Jedanput sam doživjela da je vozač očekivao da se makne onaj bicikl s trećih vrata, taj bicikl sam bila ja, rekla je Maja.

Dodala je kako je apsurdna situacija da se neke institucije koje se baš direktno bave s pitanjem osoba s invaliditetom nalaze u neprilagođenim zgradama.

- Moraš doći na treći kat, a nemaš lift. I onda trebaš reći gore nekome da se mora spustiti, prekidati ga u njegovom sjedalačkom životu. To zna predstavljati nekima problem i onda tu isto zna biti neugodnosti, istaknula je vesela Maja.

Kazala je da ima razumijevanja i ta takve osobe, jer one nisu u istoj situaciji kao ona, pa ne razumiju s kojim preprekama se suočava.

Maja je marljiva, samostalna mlada žena, te nikad nije tražila da joj netko gleda kroz prste zbog njezine invalidnosti.

- Dobila sam čak i komentar od jednog profesora. Samo zato kolegice što ste u kolicima, ne znači da ću ja od vas tražiti manje. Nije da sam ga išta pitala, niti da sam što tražila, ali dao mi je na znanje da se od mene očekuje možda i malo više, poručila je.

"Osjećaj straha i nelagode"

Potres i koronavirus na nju su ostavili traga. Pojavio se osjećaj straha i nelagode. Maja s ocem živu u jednom novozagrebačkom neboderu na petnaestom katu. U vrijeme zagrebačkog potresa u ranojutarnjim satima, Maja je spavala.

- Mene je baš panika uhvatila, jer sam spavala, taman me iz sna probudilo, a iznad kreveta mi je polica s knjigama. Samo što sve nisu pale na mene. Nije mi bilo jasno što se događa, naglasila je Maja.

Rekla je kako se zaledila, ali joj je u pomoć stigao otac.

- Prvo sam ga zagrlila, samo da imam fizički kontakt i onda smo se na brzinu obukli i izletjeli van, prisjetila se hrabra Maja.

Istaknula je kao su se otac i ona morali spustiti liftom, jer nisu imali druge alternative. Otac koji je veliki šaljivdžija, kako ga Maja opisuje, zbijao je šale dok su se spuštali prema prizemlju. No, situacija nije bila smiješna, pa su ipak brojali minute kada će lift stati. Bojali su se novog udara.

"Što ako ostanem sama, kako ću se snaći?"

Maja je rekla kako su je mučila brojna pitanja u vrijeme potpunog lockdowna u proljeće 2020.

- Prva dva tjedna samo sam čekala vijesti na Četvrtom i pokušavala si objasniti cijelu tu situaciju, rekla je.

Maja se cijepila čim se cijepilo pojavilo, jer pripada rizičnoj skupini.

- Brinula se jesam ne samo zbog sebe nego i zbog tate. On je ipak srčani bolesnik i dijabetičar, što ako njega lupi. Što ako ja sad ostanem sama u cijeloj ovoj priči. Kako se snaći, pitala se tada Maja.

Jedno od pitanja koja su je mučila, bilo je ima li joj tata uplaćenu posmrtnu pripomoć.

- Ideš u te nekakve, toliko bizarne scenarije. Mislim stvarno, bolje se uopće ne vraćati na to. Ali da, razmišljaš o nekakvim pripremama i kako ću si nabavljati ako ostanem sama, a ne smijem se kretati i ne mogu se kretati. Živim na petnaestom katu, a lift se zna pokvariti, poručila je.

U vrijeme korone kazala je kako joj je najviše nedostajala priroda i svježi zrak.

"Ako želite pomoći - stanite i pitajte"

Buduća doktorica znanosti naglasila je kako svoj pozitivan stav duguje svojim prekrasnim i brižnim roditeljima.

- Moji roditelji su stvarno divni ljudi i stvarno su mi davali prostora od malena. Stvarno sam mogla sama istraživati, otkrivati, bili su uz mene kada je bila neka teškoća, nekakav neugodnjak. Dali su mi sve! I kako možeš biti onda uz takvu slobodu i takve divne roditelje negativan, poručila je Maja.

Uz sve prepreke i izazove s kojima se susreće, Maja šalje poruku ljudima koji su dobri i žele pomoći osobama s invaliditetom.

- Ako vidite osobu u kolicima i hoćete joj pomoći stanite i pitajte ju - kako ti mogu pomoći. Meni nekada znaju zgrabiti majicu ili jaknu, pa me idu gurati u tramvaj, što je jako nezgodno, tako mogu ispasti, a mnogi su već tako padali. Tako da nemojte žuriti, stanite, pitajte i objasnit ćemo vam kako da nam pomognete, poručila je ova hrabra, vrijedna žena koja se svakodnevno bori s preprekama, ali s osmijehom na licu. 

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!