Albina - plesna sudbina

Lagao bih kad bi rekao da imam dvije lijeve. Volim zaplesati, nemam onaj česti muški sram od pokreta u mnoštvu. Pustim se pa kako bude. Uostalom, ne plešem za druge već zbog sebe. Pa mi je valjda i zato ples kao novinarska tema izazovna uvijek i stalno. 

Jer, za razliku od nas sporadičnih stanovnika plesnih podija, balerine i baletani plešu i za sebe i za druge. A to je već kategorija koja osim profesionalnosti ima u sebi i sve ono što nosi težak rad - odricanje, posvećenost, svakodnevne vježbe i probe koje više izgledaju kao dril kandidata za Olimpijske igre u sedmoboju nego kao nježni baletni pokreti. U splitskom baletnom ansamblu HNK već godinama taj dril do savršenstva vodi žena koja zna da je disciplina put do baletne sreće.

Snova san

Albina Rahmatullina može mirne duše za sebe reći da je ostvarila sve što je željela. Jer još je kao djevojčica iz uzbekistanskog glavnog grada Taškenta sanjala da postane balerina. I da u tome bude dobra. Postala je balerina i bila ne samo dobra već najbolja. Nosila je prestižnu titulu primabalerine koja joj je otvarala vrata za sve velike uloge - od Giselle i Bajadere do Don Kihota i Citadele.

A onda je došla mirovina. Sjeća se toga dok šećemo sustipanskim parkom, baš tamo gdje joj je plesna baletna karijera i završila jednog ljeta prije nekoliko godina. A što ćeš, ideš dalje, kaže Albina.

Tako je odlučio tadašnji ravnatelj ansambla, rekao je da sam mu potrebnija kao baletna majstorica za rad s plesačima. I ništa, praviš se da je to sve posao, ali nije bilo lako to prihvatiti.

Jer to i nije posao, pitam je, zar ne? Ne, nije, meni nije. To je i više od poziva. I način života i dosanjani san. I da ironija bude potpunija, posljednji balet u kojem je plesala bio je Tramvaj zvan čežnja, u režiji Dinka Bogdanića.

A ta čežnja i danas je obuzme dok iz zadnjih redova u splitskom nacionalnom teatru prati svaku baletnu predstavu i zapisuje impresije i pokrete koje će već sutra ispravljati s plesačima.

Strast

Eva Karpilovska sadašnja je prvakinja splitskog baleta. Ukrajinka iz Kijeva zna koliko je znoja i suza potrebno da se dosegne i ostane na vrhunskoj razini. U baletnoj dvorani za vježbanje, kojih kilometar ili dva od HNK, pukla je cijev pa se sve probe moraju odigravati na središnjoj pozornici teatra.

Ali to Evi i Albini još i više odgovara jer su obje naučene na veliku scenu. Albina me uvela u Orašara i lik Klare, s njom sam učila i naučila puno. Takvu radoholičarku nećete često vidjeti, smije se Eva. Ona nit jede nit pije, stalno bi radila.

Kakva je bila kao balerina, takva je i sada kao baletna majstorica – precizna, sistematična, dotjerana do posljednjeg detalja. Bilo ju je divno gledati, kaže Eva. Možda najdužu vezu ima sa Sanjom Bilić, još jednom od vedeta splitskog baleta. Da, mislim da se znamo najduže u odnosu na trenutni sastav ansambla.

Znamo se skoro 25 godina, kaže Sanja i ta veza je zaista neraskidiva. Od baletne škole preko mojih prvih uloga do današnjeg odnosa balerina – majstorica. Toliko savjeta, toliko podrške, volje da izgradi svakog od nas i učini nas boljim. Tu je za nas. Zaista nije fraza.

Što je sreća?

Ma istina je, potvrđuje kasnije Albina, dok se sa psom Atlasom spušta od stana do Duilova i mora. Stalo mi je do plesa, do svakog iz ansambla tko pokaže da voli i da želi. Gledajući njih, opet vidim i sebe. I sve što sam uložila u svoj san.

Imala sam divnu karijeru, ali nije bilo lako. Kad smo moj muž, baletan Lev Šepošnikov i ja došli 1992. u Split ovdje je bio rat. On je imao prijateljicu koja je već plesala ovdje. Pozvala je njega, on je rekao da bez mene ne ide i tako sam došla i ja. Ali vjerujte mi, nisam bila uvjerena da ću ovdje i ostati.

Odluka da nam Split bude stalni dom došla je tek kad smo kupili stan i kad sam rodila kćer. Tad mi je napokon sve leglo i mogla sam reći – Splite, tvoja sam. Lavež prekida razgovor. Atlas traži igru. Albina mu baca loptu, usput se isteže na klupici uz more.

I ne biste vjerovali, do prije koju godinu, a tu sam već 30 i kusur, nisam osjećala južinu. A sada je osjećam, to valjda znači da sam se napokon postala dio ovog grada i mora. A životni put kojim sam koračala od škole u Taškentu do pozornice u Splitu ... tu zastane, tek toliko koliko je potrebno da oči zasjaju i osvijetle čitavo lice.

Mislim da je taj put koji sam prošla bio ispunjen umjetnošću i sretna sam da je tako. Lavež je prene iz sjećanja. Atlas je, baš poput nje, neumoran u želji da igra nikada ne stane.

Ne propustite multinacionalni magazin Manjinski mozaik, podnaslova Tu za nas, u petak 16. svibnja na Prvom u 14:25.

Autor i urednik projekta je Mario Beganović, snimatelj Luka Stamać, montažerka Antonia Petran, ton majstor Krešimir Trslić, majstor rasvjete Darko Višek.

Multinacionalni magazin Manjinski mozaik svakoga petka na Prvom u 14:25 donosi dokumentarne priče iz života 22 nacionalne manjine. 

Emisiju pratite i putem multimedijske usluge HRTi u čijoj su videoteci dostupna emitirana izdanja Manjinskog mozaika.