Pet za 5

Baš kao u životu, tako i u novinarstvu ne ide uvijek kako bismo mi željeli. Uostalom, novinarstvo bi moralo pratiti život. Pa i u onoj fazi kada se tek dogovara neka tema. Koja odjednom propadne. A vremena je malo u kojem treba pronaći neku novu, dobru priču. Onda se sjetim asa iz rukava - Čedomira Studena iz Vojnića, čovjeka koji zna pola Korduna. A on se, pak, u sekundi sjetio Jose Polojca. Kaže – nemoš omanut. I bio je u pravu.

KORDUNOM

Do Bukovice Utinjske ima od Zagreba dobrih 80-ak kilometara. Nije puno, a opet, kad siđete s ceste koja preko Karlovca, Tušilovića i Živković Kose vode do sela Polojčevih, imate osjećaj kao da se vozite danima. Jer priroda je u ranu jesen divna. Oči dišu ljepotu koja se sama nudi. Čak i u napuštenim kućama vidite neki znak života, neku divlju jabuku koja viri iz izbijenih prozora ostavljenih nakon rata. Naravno, promašili smo skretanje, iako je Joso rekao - desno, na plavoj tabli piše OPG Polojac. Ali da nismo promašili skretanje, ne bismo upoznali Josinog komšiju i susjeda kojem smo se ušetali kombijem ravno u dvorište. Koga, Josu? A oni su vam tu još par sto metara dalje, ne možete promašiti. E ovaj put nismo.

DOBRO NAM DOŠLI

Prošli smo Kordunom ne jednom. I ne samo jučer. I bili smo spremni na čestu sliku neke neožbukane dvokatnice, dvorište puno strojeva koji skupljaju hrđu podsjećajući na vrijeme prije rata. Ali ovdje nije tako. Na prvu se odmah vidi dodir ženske ruke. Josina supruga Sanja iskoristila je svaki slobodan prostor u dvorištu, na balkonu i terasi da cvijećem naglasi neki novi život. Dočekuje nas Joso, stisak ruke, veli mi Mršav si k'o i ja. Je, baš smo perolaka kategorija, smijem se. I prije nego je iz kuće izašao ostatak obitelji, pozdravio nas je Medo. Čudo od psa. Ne skida pogled s nas četvorice, birajući koga će zadužiti za cjelodnevno maženje. Naravno, izbor je pao na mene. Uostalom, nosim samo olovku, za razliku od kolega snimatelja, tonca i rasvjetljivača.

GODINE PROŠLE

Vratili smo se 2002. Roditelji su čekali da brat i ja u Vojvodini završimo srednju školu. Priča to Joso s primjetnom težinom u grlu. Svaki dan sam maštao da ću se vratiti. Mislio sam da sve to sanjam, da se rat nije dogodio, da nismo otišli iz svoje kuće i iz svog sela. Na povratak gleda kao na novo rođenje. Ništa nemaš, sve krećeš iznova. Jeste, baš tako, kaže Joso. Ništa nismo imali osim ovih ruku. Brat, ja, otac dok je bio živ, pa eto i majka Ljilja, tu je niže dolje u kući, i ona i dalje radi, kopa, sadi. Oni su nas i naučili na rad. Na blato ispod noktiju. Na strepnju kakav će biti urod. I na veselje kada zagrizeš u svoje što si posadio i ubrao.

GODINE SADAŠNJE

Urod krumpira ove jeseni neće biti baš nekakav, veli Joso. Ali za nas dovoljno, a bit će i za prodati. Imamo i paradajza, paprike, luka, vozimo ljudima sve do Karlovca, željni su domaćeg, a njega je sve manje. Evo, što bi toliko koštalo da općina Vojnić napravi neku hladnjaču za spremanje povrća pa time potakne i druge da ostanu u selu. Ovako izgledamo kao neki čudaci, par s troje djece u gotovo pustom selu. Srećom, troje ih je pa su jedno drugome društvo. Ali da je lako nije, priča Sanja. Stefan ide u Srednju šumarsku u Karlovcu, a ovo dvoje pilića, Aleksandra i Nikola, još su u osnovnoj u Vojniću. Sve ih vozimo u školu u dvije smjene. Pa ti vidi kako raditi još u firmi nekoj i svaki dan iz voziti ili ujutro ili popodne do škole i dočekivati ih. Pa ipak, to ih ne obeshrabruje. Dapače, tjera ih na još snažnije zajedništvo. Dvoje najmlađih pleše u vojnićkoj SKD Prosvjeti, klinci Srbi, Hrvati i Bošnjaci na pozornici pokazuju što je život uživo. I kako ples može biti spona koja veže.

GODINE BUDUĆE

Medo se zavukao pod stol na dvorišnoj terasi. Za stolom svih petero. Na stolu kolači i peciva, sve što djeca zažele Sanja ispeče. Puna su usta pa ne pričaju, ali pogledi govore sve. Toplina u njima rječita je. Sanja prva progovara. Kad ste na selu morate raditi ili vas nema. Naše obje porodice radile su na polju, tako smo i mi, a sada učimo i našu djecu da slijede taj put. Tko zna što će sutra donijeti i gdje će Stefan, Aleksandra i Nikola završiti, ali sa sobom će uvijek nositi radne navike koje su ovdje dobili. Jeste, kaže Joso. I baš zato bih volio da ostanu na selu i da tu ljubav i oni prenose svojoj djeci. Klinci se pogledavaju, Aleksandra i Nikola smijulje i podbadaju laktovima. Stefan je ozbiljan, možda u mislima već vidi neko sutra i sebe u njemu. Pogledom tražim Medu. Izdaje ga pravilno disanje. Spava ispod stola, spokojno upijajući toplinu svoje ljudske obitelji.