Između jučer i sutra

Dolazili su iz Bosne za poslom. U pogonima Željezare Sisak gradili su neko bolje sutra. To sutra odavno je već prošlost koje se prisjećaju Sajo, Edo, Mirsad… Svi su oni u Capragu, tom radničkom naselju uz željezaru, proživjeli i najljepše godine industrijskog uzleta i najteže trenutke raspada željezare. 

BIVŠI

Sve ih spaja Caprag. Jedan je bivši metalac iz sisačke Željezare. Bivši jer Željezare odavno nema na karti živih. Drugi je pak još jedan bivši, ovaj put pravosudni policajac u mirovini koji je mir pronašao radeći u dobrotvornom društvu Merhamet. Treći je opet bivši, nekoć branitelj, danas predsjednik udruge branitelja Bošnjaka koji su branili Sisak početkom 90-ih.

Uostalom, o bivšem je vremenu i ova priča, priča o radničkom naselju sisačke Željezare u predgrađu zvanom Caprag koji je kroz proteklih 60-ak godina i sam postao bivši. Naime, nekad se taj grad u gradu dičio mladima koji su ga napučivali. Ti mladi danas su penzioneri koji su za ovu tv priču skinuli prašinu sa sjećanja na zlatno doba Željezare i Caprag.

Tih 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća radilo se su tri smjene i živjelo u petoj brzini, koristeći sve one dobrobiti modernog života kakvog nisu imali ni u mnogo većim gradovima. Jer Caprag je imao na tisuće stanova u stotinama zgrada. Imao je i urbane vile za inženjere i trokatnice za samce i restoran i poštu i knjižnicu i dječji vrtić i školu i nogometni klub i … lakše je nabrojati što nije imao. Jer imao je gotovo sve. A najprije ljude.

SADAŠNJI 

U potrazi za ljudima Capraga dovoljno je otići do capraškog placa. Tržni prostor je prazan, tek klupa ili dvije s nešto povrća. Ali zato kafić kraj placa radi punom parom. Ne pije se ovdje da se napije već da se čuju novosti. Sjedimo sa Šabanom Kadrićem, glavom Merhameta.

Dobrotvorno je to društvo koje je do potresa malo tko, srećom, trebao. A onda se sve okrenulo naglavačke. Pa je Merhamet postao i pučka kuhinja i donator hrane i odjeće i kontejnera i, prije svega, utjeha za mnoge samce u trećoj dobi kojim Caprag obiluje. I sami su nakon potresa podstanari u dva kontejnera.

U jednom je administracija. Onaj drugi puno je bitniji – u njemu Emira Omerović svako jutro oko 6 upali svjetlo, uključi grijalicu i pogleda ima li sve za 100-ak obroka koje valja skuhati.

Kad dijeli obrok, ne daje samo hranu već i pokoju riječ. Pa jeste, kaže, više su željni razgovora nego hrane. To što ona kaže čuje se na gotovo svakom terenu na kojem smo snimali – danas je bogat onaj tko ima susjeda s kojim može popiti kavu i razmijeniti poneku riječ ili barem šutnju koju će prekinuti tek Jeste za još jednu, susjed?

A nije trebalo tako, govori nam njezin muž Edo. Živjelo se dobro, ljudi su si pomagali, posjećivali smo se, bili smo svi kao jedna obitelj. Pogotovo mi radnici Željezare. I nije se gledao tko je odakle i koje je vjere.

Evo, ja sam 83. došao iz Bosanske Krupe, zaposlio se u Čeličani i sigurno bi u njoj i penziju dočekao da je bilo suđeno. Samo me je jednog jutra 2013. nazvao poslovođa i rekao Edo, nemoj dolaziti, Željezara je propala.

Od tada Edo nije uspio naći neki novi stalni posao. Ako već nema plaću, ima barem zadovoljstvo da pomaže drugima. Volonter je u dobrotvornom društvu Merhametu. Čini mi dobro, još samo da uspijem neku penziju dobiti, uskoro ću 65-tu navršiti.

BUDUĆI 

Budućnost. Hm. Može neko lakše pitanje, veli Šaban. Može, naravno. Kamo sutra, Capraže? A Caprag šuti, pomalo se obnavlja nakon potresa, sve u nekoj nadi da će jednog dana opet njegovim ulicama odjekivati pjesma. Ako ne udarnika, onda barem nekih novih klinaca koji će u tom gradu u gradu na periferiji Siska pronaći onaj pravi ton i onu pravu pjesmu s kojom će graditi neko bolje sutra.