Sve više starijih, premalo skrbi, a roboti prijete dehumanizaciji

U Republici Hrvatskoj svaki je četvrti stanovnik stariji od 65 godina. Demografski trendovi pokazuju da potražnja za smještajem i uslugama raste iz godine u godinu, s potrebama za stranim radnicima koji nadomještaju nedostatak domaće radne snage. Koliko smo zakasnili u donošenju politika koje trebaju osigurati dostojanstvenu starost? O nedostacima sustava socijalne skrbi i ulozi svih nas u tom sustavu u Zoni 360 govorio je Nedjeljko Marković, predsjednik udruge Pragma.

Pragma kao udruga 20 godina se već bavi uključivanjem svih skupina u socijalne sustave, od djece do starijih, posebno o onom segmentu koji se tiče dugotrajne skrbi starijih. Svjedočimo da su liste čekanja u domovima umirovljenika duže nego one u vrtićima. U Gradu Zagrebu se u prosjeku samo čeka 10 godina na smještaj u dom. Između 17 i 20 tisuća ljudi je na tim listama. 

Gdje smo i kada najviše zakazali, Nedjeljko Marković objašnjava kako se potrebno vratiti na početak 2000. godine, kada je Republika Hrvatska prepustila osnivačka prava županijama.

- Ona je rekla: idemo u takozvani decentralizirani sustav upravljanja domovima za starije, jer je bila pretpostavka da će županije puno bolje prepoznavati lokalne potrebe, jer građani jesu uglavnom iz tih županija koji su smješteni u domovima za starije na njihovom određenom području. I ta pretpostavka je bila doista dobra, čini mi se da je namjera bila dobra, ali nam se dogodio zapravo jedan suprotni efekt, da naše županije nisu shvatile da one moraju redovito ažurirati te potrebe starijih ljudi, da moraju redovito analizirati kolike su te stvarne potrebe na terenu i da moraju same dodatno investirati. Dakle, one su do sada investirale u ovo mi kažemo tekuće održavanje, dakle malo fasade, krovove, kuhinje, ali bez ozbiljnijih ulaganja u nove objekte, u nove stambene smještaje i bez ulaganja u izvaninstitucijsku skrb, kaže Marković.

To je, dodaje, možda najveći problem ovih posljednjih 20 i nešto godina što mi dalje nismo razvijali mrežu, nego smo je nekako zadržali kao u nekakvoj hipnozi zadnjih 20-ak godina i kao da ne znamo statističke pokazatelje koji nam kažu da imamo sve više starih osoba, da ljudi žive sve duže, što je dobra strana, ali da mi istovremeno moramo razvijati i socijalne i zdravstvene usluge, uz naravno razvoj dodatnih usluga poput usluga za osobe s Alzheimerom, demencijom, dakle nekim drugim bolestima ili stanjima koje traže jednu kvalitetniju skrb.

Europska unija također teži razvoju izvaninstitucionalne skrbi, odnosno što dulji boravak da ljudi ostaju u domovima. Istraživanja, podsjeća Marković, pokazuju da čak više od polovice ispitanika starijih od 65 godina žele ostati u svojim domovima.

- Oni kažu želimo biti u kući, ali kada nam se dogodi neka situacija, uglavnom je vezana uz pogoršanje njihovog zdravstvenog stanja, očekujemo ipak intervenciju lokalne zajednice, države, jer dosadašnji model je uključivao uglavnom pružanje neformalne skrbi. S pomoću naših, uglavnom majki, odnosno žena koje su skrbile o starijim ljudima. U prošlosti je to moglo funkcionirati jer je prije 50, 60 godina manje žena bilo na tržištu rada i plus te žene su odlazile ranije u svoje starosne mirovine i mogle su nastaviti skrb o svojim majkama do njihove duboke starosti. Danas je situacija apsolutno drugačija. Mi ne možemo očekivati da model koji je bio dobar prije 50 godina vrijedi danas, a kamo li da će vrijediti za 30 ili 40 godina. Imamo sve manje djece i teže ćemo očekivati da će djeca preuzeti tu neformalnu skrb. Uz obitelj, tu je bila i crkva koja je pružala veliki broj usluga, dakle i crkva ne može podmiriti sve te rastuće socijalne potrebe, rekao je.

Marković navodi da je oko 15 % ljudi spremno otići u domove za starije, odnosno bilo koji oblik institucije gdje će primati istovremeno i zdravstvenu, socijalnu i drugu pomoć.

- To su ljudi za koje mi kažemo da možemo računati u budućnosti da će biti smješteni u domove. A trenutačno je u Hrvatskoj negdje oko 3 % ljudi u domovima i tu smo ispod prosjeka Europske unije.

"Roboti u skrbi za starije su opasnost za naše odnose"

Oko 5 % je u Europskoj uniji. Dinamika obitelji se promijenila, a kako su se prije žene skrbile o starijima u obitelji, danas je to slučaj i dalje u Japanu. Međutim, u Japanu žene idu u mirovinu s 50, 55 godina upravo iz tog razloga. Oni su to zadržali kao običaj, ali evo, nažalost, i oni se i dalje susreću s tim problemom i puno toga prepuštaju robotizaciji, podsjetila je Hrstić.

- Što se tiče robotizacije, imamo neke europske zemlje, puno bliže nama nego Japan čak, koje su isprobavaju i koriste umjetnu inteligenciju i robote u skrbi za starije. Tvrde da to moraju činiti zato što nemaju dovoljno ljudi koji će svakodnevno razgovarati čak sa starijim ljudima. Dakle, tu ne govorimo o pružanju zdravstvenih ili drugih usluga, nego jednostavno imamo robote koji će razgovarati i to je velika opasnost za dehumanizaciju naših odnosa. Ako smo dijete, odnosno imamo očeve i majke i vjerujemo da će nas robot nadomjestiti, onda je velika opasnost da izgubimo bilo kakav kontakt sa svojom obitelji i da postanemo i mi dio tog nekakvog umjetnog svijeta. Dakle, umjesto stvarnih odnosa, mi ćemo se vratiti zapravo korak unatrag, ističe Marković.

Kada je riječ o sektoru skrbi, treba biti posebno pažljiv i s uvoznom radnom snagom. 

- Europska unija je najvećim zapravo dijelom i tu intervenirala. Znamo da je Europska unija i dalje najviše ekonomska zajednica, u manjem dijelu je ona nekakva socijalna ili nekakva druga i brine se o tome kako će izgledati ekonomsko stanje naše nacije. I mi smo dobili preporuke kao Hrvatska. Osobe koje će raditi sa starijima moraju biti posebno kvalificirane, uz jezik, oni moraju proći dodatne testove kvalitete. Trebamo osobe koje imaju vještine rada sa starijima, koje su empatične. To nije rad kao u dućanu ili na blagajni ili negdje na gradilištu, nego ipak moramo tu držati malo više standarde. I ja ne bih volio da mi kažemo: evo, nemoćni smo zbog nedostatka radne snage, primat ćemo bilo koga bez ikakvih kvalifikacija.

Najavljeno da će se do kraja sljedeće godine otvoriti 18 centara za skrb. Trenutačno je potreba za barem još 20-ak tisuća osoba koje su spremne ili za smještaj uz klasične domove za starije ili za pitanje dugotrajne skrbi, gdje se traži jedna viša razina pružanja usluga koja uključuje medicinske sestre, fizioterapeute, psihologe, socijalne radnike. Dakle, jedan cijeli tim stručnjaka koji će brinuti o ljudima i to dugi niz godina.

Dugotrajna skrb za oboljele od Alzheimera je samo jedan dio problematike starenja u Hrvatskoj. Pitanje dugotrajne skrbi je i pitanje prevencije.

- Mi prvo moramo ulagati puno više u prevenciju, u kvalitetno zdravlje, u kvalitetno starenje, odnosno općenito u kvalitetan život, da bismo što duže nakon umirovljenja imali one zdrave godine života. To je negdje 5 do 6 godina nakon odlaska u mirovinu imamo zdrave godine, a onda 10-ak godina mi zapravo trebamo usluge nekih trećih, uglavnom stručnjaka iz zdravstva i socijalne skrbi. 2013. godine službeno smo predlagali i molili tadašnju vladu da osnuje posebne specijalizirane agencije za starije ljude. Tada nam je bilo rečeno da ne trebamo još jednu agenciju, da je to rasipanje novaca. Upozoravali smo da svi sustavi imaju potporne agencije, zdravstvo ima, obrazovanje ima. Jedino stariji nemaju, a najbrojnija su društvena skupina i traže koordinaciju različitih sustava. To nije problem liječnika obiteljske medicine, nego traži patronažnu sestru, a znamo da je danas jako teško naći kvalitetne patronažne sestre. Traži kvalitetne psihologe, socijalne radnike, fizioterapeute, dakle jedan cijeli niz ljudi, usluge njege u kući. To je cijeli jedan niz stručnjaka koji moraju biti povezani jer je to desetak godina prevladavanja svakodnevnih životnih prepreka.

"Snosit ćemo posljedice, cvjetat će crno tržište, a tu pate svi"

Prije godinu dana je donesen i operativni plan razvoja dugotrajne skrbi u Hrvatskoj. Napokon se ostvarila suradnja Ministarstva zdravstva i Ministarstva socijale.

- Iako je to službeni vlade dokument, on je jako kritičan. Oni su kritični i kažu, nismo dovoljno učinili, nemamo dovoljno niti ljudi, niti novaca ne ulažemo dovoljno, moramo pod hitno rješavati ovaj problem jer ćemo u budućnosti zapravo svi snositi posljedice.

Može li se tu govoriti i o sivom, ako ne i crnom tržištu, Marković smatra da će rad na crno cvjetati i dalje, a tu pate svi.

- Pate i korisnici jer ne dobivaju profesionalnu skrb, pate i sami ljudi koji rade na crno, dakle ne ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja, odnosno ne plaćaju doprinose i jednostavno to su nekakva kratkoročna rješenja. Ja to sve vidim kao nešto što se rješava u ovom trenutku kada trebamo hitno riješiti problem, a dugoročno zapravo nismo ništa riješili. Mislim da je krajnje vrijeme da imamo jednu službenu instituciju koja će koordinirati sve te usluge. Naši stari ljudi ne trebaju samo pomoć u kući da im netko hranu donosi, oni trebaju i usluge savjetovanja, oni trebaju usluge pravne pomoći, kvalitetno nutricionističko savjetovanje, pitanje medijskog savjetovanja, dakle sprječavanje različitih prevara kao što znamo da se događaju u toj dobi, rekao je.

To je cijeli niz problema koji se mora rješavati, a on može naravno uključivati i pitanje Alzheimera, demencije, pitanja kada doista ležite nepokretni cijeli dan i očekujete da imate kvalitetnu uslugu, naglašava Marković.

Obiteljski zakon nas je obvezao da brinemo o njima, pitanje je koliko ga uopće mi svi poštujemo, ali možda i sami stariji trebaju biti malo i prilagodljiviji, a mi svi skupa očito se sami pobrinuti za svoju starost, jer nastavi li se ovako kako je sada, neće nam biti dobro, a mi nećemo prestati upozoravati, zaključila je Hrstić.