Može li se u Hrvatskoj živjeti od sporta - a da nije nogomet?

Kako žive i rade hrvatski sportaši izvan nogometa? Mogu li od sporta osigurati egzistenciju ili im on ostaje samo strast?

Nogomet: velike razlike u primanjima

Plaće u sportu često su među najatraktivnijim temama, no milijunski ugovori rezervirani su za svjetske zvijezde. U Hrvatskoj je situacija drugačija, a najbolji primjer dolazi iz nogometne Druge lige.

Kapetan NK Rudeša Tomislav Baltić, igrač s najviše nastupa u ovom rangu natjecanja, ističe da je stanje danas bolje nego ikada prije.

– Kada sam 2011. počeo igrati u ovom rangu natjecanja, uvjeti su bili daleko lošiji nego sada. Kvaliteta klubova, uvjeti i zaštita igrača znatno su napredovali. Prije se puno toga rješavalo 'na riječ', a sada većina igrača ima ugovore i sigurnost, kaže Baltić.

No, razlike u primanjima među igračima su velike.

– Oscilacije su ogromne. Plaća ovisi o ambicijama kluba, statusu igrača i iskustvu. U istoj ligi jedan igrač može zarađivati nekoliko stotina eura, dok drugi ima tisuće eura mjesečno, dodaje Baltić.

Rukomet: U Premier ligi mnogi igrači rade uz sport

Za razliku od nogometa, rukomet u Hrvatskoj i dalje ne prati isti tempo razvoja.

– Plaće u rukometu neusporedive su s nogometom. Klubovi moraju platiti nekoliko ključnih igrača kako bi ostvarili rezultate, dok ostali zarađuju puno manje, objašnjava Ivan Dumenčić, igrač MRK Sesvete.

Iako su tri najbolja hrvatska rukometna kluba profesionalizirala cijele ekipe, u većini ostalih klubova situacija je drugačija.

– Mnogi rukometaši su studenti ili rade redovne poslove i igraju rukomet uz to. U nekim slučajevima rukomet je samo dodatni prihod, ali i strast, dodaje Dumenčić.

Umjetničko klizanje: Strast bez egzistencije

Za Hanu Cvijanović, hrvatsku klizačicu s nastupima na četiri Zlatne piruete, umjetničko klizanje ostaje isključivo strast, jer se u Hrvatskoj od toga ne može živjeti.

– Ne znam kako bi izgledala situacija da sam na razini olimpijske prvakinje, ali trenutno je nemoguće živjeti od klizanja u Hrvatskoj. Sport mi je pomogao u dobivanju stipendije, no one su uvijek povezane s akademskim uspjehom, a ne samo sportskim rezultatima, kaže Cvijanović.

Pored financijskih izazova, veliki problem predstavlja i nedostatak infrastrukture.

– Nemamo Dom sportova već pet godina od potresa. Treniramo na klizalištu Velesajam, ali prošle godine smo morali završiti sezonu mjesec dana ranije jer se led počeo topiti, dodaje Cvijanović.

Profesionalni sport u Hrvatskoj nudi različite priče – nekima sigurnost, drugima dodatni prihod, a za neke ostaje isključivo strast. No jedno je sigurno: budućnost hrvatskog sporta ne smije ovisiti samo o talentu, već i o sustavnoj podršci i razvoju.