Tete spremačice postale zvijezde fakultetskog kalendara

Tete spremačice neopjevane su junakinje i dobri duhovi fakulteta. Baš su zato njih i njihove priče studenti odlučili uzeti kao inspiraciju za novi fakultetski kalendar.

- Ideja da su spremačice na kalendaru je zanimljiva jer spremačice su ponekad kao dio interijera. Znaju ljudi proći pored nas kao da nas nema, kaže Renata Borovac, spremačica.

Studenti ih vole

Ali ne i studenti jer oni vole svoje tete spremačice. 

Nerijetko na hodniku s njima popričaju o predavanjima, ispitima ili pokojem profesoru.

"Fakultetske mame"

- Ja mislim da su one na neki način naše fakultetske mame, brinu se za nas... A nije neobično i kad sjedimo ovdje da su one te koje dođu i kažu: "Vidim da učiš i pod stresom si, ma sve će biti dobro, proći ćeš ti to, tisuće su prošle, ništa ne brini, pričaju Eva i Matej, studenti.

- Dok radim nešto svoje mogu razgovarati s njima, ponekad je problem da ne mogu zaspati. Pa im kažem da se to trenira. Nemoj razmišljati o problemima i ispitima kada legneš, kada legneš reci - "kako mi je lijepo", priča Renata.

Dobar savjet zlata vrijedi. Znaju to i studenti koji su im na ovaj način htjeli pokazati koliko su važne.

Fotografirali spremačice u svakodnevnim situacijama

- Prvi put kad sam čula za ideju zanimalo me u kojem smjeru će to ići i kada sam čula da neće biti neke patetike nego da ćemo staviti spremačice u svakodnevne situacije i zapravo prikazati crtice iz njihovih života odmah sam pristala. Nakon studiranja godinu dana ovdje, stvarno svaki put kad uđeš pozdrave te i imaju neku toplu riječ i staviti njih kao aktere kalendara mi se činilo kao lijepa ideja, kazala je Jona Tomić, fotografkinja kalendara.

Svaka fotografija inspirirana je svojim modelom.

Tako je Renata fotografirana sa psom, među knjigama u knjižnici i kao diplomant - nešto što joj je najveća neostvarena želja.

- Rođena sam u Slavonskom Brodu. U Sarajevu sam studirala orijentalistiku - arapski i perzijski jezik. Bila sam na trećoj godini kada je počeo rat. Zapravo sam cijeli rat ostala tamo jer sam mislila da mogu otići kad god hoću. Kad ste tako mladi onda ste još naivni, a pogotovo o ratu... Ništa ne znate o ratu, ističe Renata.

Međutim, grad se našao pod opsadom, a Renata, umjesto studija, u ratu. 

Kad se vratila u Hrvatsku bila je primorana naći posao i izvor zarade.

- Ovdje nema tog fakulteta. Možda da sam pametnija sam mogla upisati nešto drugo ponovno. Ja sam htjela i tu, ali ne može se ovdje izvanredno studirati, a raditi moram. Eto, to je priča kako smo zaglavili na trećoj godini, kaže Renata.

Ali Renata ne očajava. Voli svoj posao, okružena je mladim ljudima pa im za kraj šalje poruku.

- Uvijek kažem - jednom se živi. Neka ne žale. Moraju si pokoju grešku i oprostiti i ne vući ih. Ono prvo što kažem - neka misle svojom glavom, zaključila je.