Škola i selo kroz život jednog učitelja: Četiri desetljeća uspomena

Kad je učitelj Zdravko Jorgić jednog jutra 1982. godine dobio telegram iz Gornjeg Miklouša, sela nadomak Čazme, nije ni slutio da će ondje provesti cijeli svoj radni vijek.

U školi je živio punih 35 godina, od 1984. pa sve do Dana učitelja prije sedam godina.

- Što reći, bilo mi je lijepo. Nije bilo daleko do posla. Nekad smo imali plaćene cipele, a ja sam ravnateljicu znao pitati da mi plati papuče jer sam praktički u njima mogao na posao, prisjetio se učitelj Zdravko Jorgić.

Više od 40 godina Zdravko je podučavao djecu. Zbrajali su i oduzimali, učili abecedu, ali i mnogo više od toga. Škole su tih godina bile žile kucavice malih mjesta.

- Nekada je gotovo svako selo imalo svoju školu, a ona je bila važan dio života mještana. Oko škole su se okupljali roditelji, dogovarale su se akcije za unaprjeđenje sela, a školsko dvorište često je bilo i svojevrsna slika cijelog mjesta, kazao je Zdravko.

Škola kao srce malog mjesta

Prije pet godina školu je pohađalo svega deset učenika. U posljednje četiri godine njihov se broj ipak povećao pa ih je danas 20, raspoređenih u dva razreda.

Porast broja učenika dobra je vijest jer je selo bez škole i djece u njoj osuđeno je na propadanje. Prema trenutačnom popisu birača, u mjestu živi osamdesetak ljudi, dok ih je nekada, prisjeća se Zdravko, bilo više od 200.

- Nekada se govorilo da su učitelj, kovač, lugar i veterinar bili glavni ljudi u selu. Također, i svećenik, ako je u selu bila crkva, naveo je.

Prisjeća se kako su si mještani često međusobno pomagali, bilo pri istovaru kukuruza, bilo kada bi se krava telila. Znali su ga, kaže, zvati i usred noći da priskoči u pomoć, a takva je pomoć među ljudima tada bila sasvim uobičajena.

Od tada do danas mnogo se toga promijenilo. Djeca su djeca, reći će ljudi. Međutim, društvo u kojem su odrastala tadašnja djeca i društvo u kojem odrastaju današnja, dva su svijeta različita.

- Velike su promjene. Nije bilo mobitela ni ekrana. Djeca su osamdesetih ovdje donosila motike i grablje, a jači dječaci i sjekire, jer smo zajedno radili i uređivali školsko dvorište. Danas djeca takve poslove više ne rade pa se možda i zato u školama češće događaju neugodne situacije, poput vršnjačkog nasilja, kojeg je danas znatno više nego tada, apostrofirao je.

Učionica puna uspomena

O tome koliko su se uvjeti nastave u međuvremenu promijenili, svjedoči i anegdota sa starim školskim televizorom.

- Kad sam počeo raditi u školi, imali smo jedan stari crno-bijeli televizor bez tona. Ponedjeljkom su se emitirale emisije za razrednu nastavu, ali zvuka nije bilo. Kolegica je zato objašnjavala što se događa na ekranu, a ja sam stajao pokraj utičnice i držao kabel za struju jer bi se nakon pet minuta pregrijao i počeo dimiti, pojašnjava.

Iako je odnedavno u mirovini, za mještane će zauvijek ostati njihov učitelj. I ne čudi, jer su uz njega generacije djece ne samo učile nego i odrastale.

- Kad sretnem ljude na ulici, kažu mi: „Učitelju, voljeli smo se s vama družiti, zajedno smo pjevali i učili plesati.” Uvijek smo nastojali što više vremena provoditi na otvorenom, objašnjava.

Za školu i njezino dvorište vežu ga desetljeća uspomena.

- Tu su djeca odrastala. Za ovo sam dvorište jako vezan. Kad prolazim pokraj škole traktorom, imam osjećaj kao da sam skreće u dvorište, zaključio je.