Ahmed Burić: Nogometom ponovno do izražaja dolazi ljudska dimenzija

Gost emisije "Nedjeljom u 2" bio je Ahmed Burić, bosanskohercegovački pisac, novinar i glazbenik koji za sebe kaže da nikada nije znao što su u životu najvažnije stvari. Uvijek između različitih izbora, radije je pričao dobre priče nego objavljivao knjige, a komentiranje utakmica smatrao važnijim od "ozbiljnijih" poslova.

Ističe da je njegova ljubav prema nogometu proizašla iz činjenice da je to zajednički posao.

- Ljeta sam provodio kod maminih, ona je iz Mostara, i tamo je nogomet bio dio života. Tamo su se svi voljeli Velež, svi su sanjali da jednom budu prvotimci Veleža. Tako je i mene zapalo da me njezin brat odvede na utakmicu i da ja, koji sam iz Sarajeva, cijeli život ne navijam za klub iz Sarajeva, naveo je.

Nogomet između zajedništva i spektakla

Iako živi u Sarajevu, ne navija ni za Sarajevo ni za Željezničar. Kaže da je njegova navijačka privrženost oduvijek bila usmjerena prema drugim klubovima, a posebno ističe povezanost Veleža i Hajduka. Prema njegovim riječima, ta dva kluba godinama su bila blisko povezana, a njihove su se povijesti često isprepletale kroz transfere igrača i sličan sportski i navijački duh.

Navodi da mu "u dobroj mjeri smeta" transformacija nogometa u spektakl.

- Mislim da je on izgubio one atribute zbog kojih smo se mi u njega zaljubili, ali je jer je bio zabava niže srednje klase. U međuvremenu dobio je nešto za što se sad ne može reći da ti nije drago što ima toliko cura, što ima djece, što se ogroman novac vrti, rekao je.

Kao primjer udaljavanja nogometa od običnih ljudi navodi bliskost između čelnika FIFA-e Giannija Infantina i američkog predsjednika Donalda Trumpa, što mu djeluje neprirodno i odvojeno od navijačke stvarnosti. Smatra da bi nogomet trebao ponovno biti bliži zajednici i ljudima iz kojih je izrastao. Posebno cijeni klubove koji su duboko ukorijenjeni u svoju lokalnu sredinu. Ističe da ga upravo takve priče, tradicija i "mali mitovi" vezani uz klubove najviše privlače u nogometu.

Govoreći o plasmanu BiH na Svjetsko prvenstvo, Burić ističe kako nikada nije bio siguran što su u životu doista najvažnije stvari, no smatra da je taj uspjeh za Bosnu i Hercegovinu imao posebno značenje.

- Mislim da je ta zemlja odlaskom na Svjetsko prvenstvo u nekom smislu ponovo pronašla razlog svog postojanja, izjavio je Burić.

Reprezentacija kao važan čimbenik društvene kohezije u BiH

Poručuje da je plasman reprezentacije BiH potaknuo snažan osjećaj zajedništva među ljudima. Navodi da unatoč pokušajima pojedinaca da otežaju ili ograniče zajedničko praćenje utakmica, građani su sami pronalazili načine da se okupe i zajedno navijaju. Smatra da je upravo tada ponovno do izražaja došla ljudska solidarnost i spremnost na međusobnu pomoć.

- Ponovo je proradila ta neka ljudska dimenzija koja se obično pojavljivala isključivo kad su poplave, kad su elementarne nepogode, kad su tragedije. Kad je nešto što zapravo treba biti modus operandi, rekao je.

Prema Burićevim riječima, reprezentacija je postala važan čimbenik društvene kohezije u zemlji. Smatra da su moderni način života i komunikacija putem aplikacija oslabili neposredne odnose među ljudima, dok su političke i nacionalne podjele dodatno produbile društvene razlike u BiH. Zato uspjeh reprezentacije vidi kao rijedak trenutak koji je uspio povezati ljude bez obzira na njihove razlike.

Posebno ističe igrače koji su rođeni i odrasli izvan BiH, ali su ipak razvili snažan osjećaj pripadnosti zemlji svojih korijena te svojim nastupima potaknuli osjećaj zajedništva među građanima.

- Igrači čija je ljubav prema Bosni prilično apstraktna. Neki od njih muku muče s jezikom, ali dođu pa posjete djeda i baku i slušaju roditeljske priče, onda sklapaju neku novu sliku o toj zemlji. Meni je to najvažnije. Kakav će se rezultat postići. To mi nije najvažnije, naveo je.

Upitan može li plasman reprezentacije na Svjetsko prvenstvo barem malo pokrenuti BiH s društvenog i političkog zastoja, Burić odgovara da je to "pitanje od milijun dolara". Smatra da nitko ne može sa sigurnošću reći hoće li takav sportski uspjeh dugoročno utjecati na odnose u društvu, no drži da bi i najmanji pomak prema većem razumijevanju i normalizaciji odnosa bio značajan.

Vjeruje da će reprezentacija okupiti navijače ne samo u BiH nego i diljem regije te među iseljeništvom.

- Znam da će ovdje ljudi navijati. Navijat će u Ljubljani. Navijat će i u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori po defaultu. BiH ipak ovisi o ideji kohezije, izjavio je Burić.

Činjenica je da Burića jako zanima život, kaže svaki oblik života pa i kojekakvo socijalno smeće.

- Što je rekao jedan pametan fratar: "nemoj život preozbiljno shvaćati, ionako nećeš iz njega živ izaći". Mene zanima, meni se čini, najviše ono između. To nešto između svjetova. Možda zato i stalno lutam, zato nikad nisam odlučio ni što sam. Mislim da je život negdje između. Da su sve kategorije oko kojih mi pletemo kakve ideologije, kakve identitete, kakve filozofije, kakve lukrativne aktivnosti, uglavnom luk i voda. Mislim da je taj skup atoma koji se zove život prolazno-prelazni oblik i da ga treba odživjeti u što većoj harmoniji sa sobom i s kozmosom. Ako sam imalo uspio, ja sretan, izjavio je.

BiH kao enigma, sloboda slabijeg

Govoreći o BiH, ističe da je riječ o zemlji koja u sebi istodobno nosi i ono najbolje i ono najgore. Prema njegovim riječima, BiH ostaje svojevrsna enigma, a život u njoj, kako kaže, često podsjeća na Sizifov posao zbog stalnih izazova i prepreka. Dodaje kako ta zemlja nerijetko zna biti gruba upravo prema onima koji su joj najbliži i koji je najviše vole.

- Sloboda pojedinca je onolika kolika je snaga glasa najslabijeg u njoj, u društvu. Mjerim da to je teška borba i teška patnja, i uz pomoć, ne znam ni ja svega toga, i nemuštost te naše nove građanske koalicije, tog kao nekog lijevog centra, uvjetno rečeno, koji je, tako uspostavljen i uz blagoslov Amerikanaca i uz cijelu tu stvar, vrlo teško ide zato što se ljudima ne da misliti, kazao je. 

Objašnjava da je deviza "dobro je dok se ne puca" svojevrsno nametnuta logika mira u poslijeratnom prostoru. Prisjeća se kako je u devedesetima odbacivao tvrdnje da je međunarodna zajednica imala ulogu u raspadu Jugoslavije, smatrajući da je do njega došlo prije svega kao reakcija na nacionalizme u regiji. Međutim, dodaje da ga kasniji uvid u nove okolnosti i činjenice navodi na složenije razumijevanje tih procesa, uključujući i određeni oblik suradnje i pasivnosti različitih aktera. Posebno kritički govori o ulozi Europe, koju vidi kao neodlučnu i nedovoljno učinkovitu u rješavanju kriza na vlastitom prostoru.

Granice identiteta

Burić piše cijeli život, a najviše naglašava važnost poezije.

- Mislim da je poezija osnova svega. Ja mislim da je poezija osnova drame, proze, literature, kako god hoćeš. Sa svake strane. I mislim da prozni tekst vrijedi onoliko koliko ima poezije u sebi, rekao je.

O svom novinarskom radu, kaže da ga doživljava kao svojevrsno "plaćanje kredita" kroz različite profesionalne angažmane. Veseli ga što se njegovi komentari i rad postupno sve više prepoznaju, posebno u televizijskom programu, gdje taj proces, kako kaže, već neko vrijeme traje i polako se razvija.

Navodi da mu odgovara i uloga komentatora u Sloveniji te povremeni nastupi u Hrvatskoj, što vidi kao prirodan nastavak njegova profesionalnog puta. Smatra da je tako zaokružen njegov osobni i profesionalni prostor koji obuhvaća područje nekadašnje "zapadne Jugoslavije". Ističe da su mu upravo gradovi poput Trsta, Zagreba, Sarajeva i Mostara ključne točke oslonca, unutar kojih se kreću njegove teme i profesionalni interesi.

- Mislim da negdje u Grazu i tamo u Monfalconeu to više nisu naši problemi. Kad gledate, tko što čita, što se posuđuje iz biblioteka, kako funkcionira, literatura je, hoćeš-nećeš, ograničena jezikom. Zato je tu muzika viša. I otprilike ne brine za naše probleme netko iz Bretanje ili iz Ruske oblasti. Što je rekao Mirko Ilić, svakog boli gdje ga boli, izjavio je Burić.

Pogledajte cijelu emisiju: