Nu2: Oni žive za nogomet, ali ne žive od nogometa

Ususret Svjetskom nogometnom prvenstvu Aleksandar Stanković je u emisiji Nedjeljom u 2 ugostio nogometne entuzijaste, odnosno ljude koji su cijeli život podredili nogometu bez osobite financijske koristi. O tome je razgovarao s magistrom ekonomije Adrianom Zenkom, magistrom računarstva Tončijem Buljanom, te bivšom nogometašicom, te doktoricom znanosti i izbornicom u futsalu Tihanom Nemčić Bojić.

Adrian Zenko igrao je u Dinamu, Gorici, svim mladim reprezentacijama, završio je fakultet, otišao u SAD magistrirati ekonomiju, vratio se doma i danas prvi dio dana radi u jednoj IT kompaniji, a poslijepodne trči u Zagorje gdje u Maču, sa svojih 28 godina, igra u 3. nogometnoj ligi.

Na početku razgovora s Aleksandrom Stankovićem Adrian je istaknuo važnost školovanja:

- Mislim da je za svaku mladu osobu, pogotovo za sportaše, jako dobra odluka školovati se. Karijera u sportu može otići u sto smjerova, pa na kraju krajeva i moja je otišla u jednom smjeru u kojem do 18 godine nisam mislio da će otići. I sva sreća, na vrijeme sam razmišljao o školi uz ogromnu pomoć roditelja koje moram odmah istaknuti, zato što bez njih bih vjerojatno totalno drugačije razmišljao. Krenuo sam se školovati i definitivno nisam pogriješio. I da mogu vratiti vrijeme, ponovio bih isto. Možda bih čak i više koncentracije bacio na školu, ali nije mi žao za ništa što sam napravio, kaže Adrian.

Uz posao ide i na treninge, što mu zna biti naporno:

- Ali mislim da je ta podrška ljudi oko mene, od zaručnice, od roditelja, prijatelja, to mi zapravo najviše znači. Motivacija koju imam za nogomet, ljubav prema tome, me drži još uvijek. Do kada će to ići, ne znam. Mislim da imam još pred sobom, pa ja bih rekao par godina, ovisno sve o nekakvim privatnim situacijama, ali naporno je. Puno vremena trošim na nogomet. Zapravo, odem ujutro od doma u 8, vratim se u pola 9 navečer svaki dan. Vikendima sam isto zauzet zbog utakmica, treninga, ali ta ljubav je tu i eto dok ide ide, napominje Adrian.

Ozbiljna priča u Dinamu

Nakon nogometne škole u Hrvatskom dragovoljcu, Adrian je otišao u Dinamu gdje je dogurao do B ekipe za koju je odigrao puno utakmica.

- To je ipak razina koja je bila već ozbiljnija priča. Najbolji primjer je moja mama koja je zapravo provodila ljeta sa mnom u Zagrebu. Kad bi odradila godišnji, koji je bio uvijek namješten tako da je kad ja nemam treninge, ona bi bila sa mnom i išla na posao normalno, a ja sam odlazio na treninge. Tad sam bio još uvijek realno jako mlad. Međutim, kasnije, kad sam već došao u srednju školu, te malo kasnije razrede, onda sam bio sam u Zagrebu. S druge strane, opet je to za njih bio veliki problem jer sam bio sam u Zagrebu, bake na moru, roditelji, brat, sestra, svi na moru, ja tu. Znalo se i raditi nekakvih gluposti. Tako da nije njima bilo lako. Što se tiče mog odricanja, nisam išao na maturalac, nisam išao ni na jedan izlet u srednjoj školi, prisjeća se Adrian.

Za prvu ekipu Dinama, nažalost, nije bio predodređen.

- Nisam bio dovoljno kvalitetan da bih mogao konkurirati. I jednostavno sam morao otići iz kluba jer imao sam opciju, ponudu stipendijskog ugovora, međutim, produljenja stipendijskog ugovora nije bilo zadovoljavajuće u tom trenutku. Ili idem probati nešto novo ili moram stati s tom pričom Dinama. pa sam otišao sam u Goricu, u drugu seniorsku ligu, priča Adrian.

Školovanje u SAD-u zahvaljujući nogometu

U Americi, nastavlja Adrian, jako cijene hrvatske sportaše, pa su se kontakti za nastavak školovanje u SAD-u lako uspostavili.

- Doslovno sam u pola dana imao informaciju da me čeka stipendija. Budući da sam prošao školu nogometa Dinama i igrao u reprezentaciji dobio sam odgovor: "Dobrodošao si i sve je riješeno, sve je plaćeno, samo dođi i studiraj što god želiš i igraj za nas," priča Adrian koji je u SAD-u završio dodiplomski studij.

Iako je imao dobrih ponuda, odlučio se vratiti u Hrvatsku. Tu sad radi kao menadžer za komunikaciju s ključnim kupcima i vrlo je zadovoljan.

I nogometni dio života mu ide od ruke, već 14 utakmica zaredom njegov je tim neporažen. Ipak, samo od nogometa, bez stalnog posla, ne bi mogao preživjeti.

- Tako da su i klubovi svjesni toga da ipak u prvom dijelu dana postoji nešto za što se mi svi držimo, a s druge strane se ipak od nas očekuje nekakva vrsta profesionalnosti u smislu dolaska na trening. Ne uvijek. Izostanci su potpuno normalni, međutim, to je ipak i dalje dobra liga. Tu su igrači koji su i dalje dobri, ritam je jak. Znači, dečki su jako fizički spremni i dalje, kvaliteta je dobra, ocjenjuje Adrian.

Poruka mladim nogometašima

- Budućim mladim nogometašima savjetujem da treniraju više i jače nego ja, zato što je danas sport otišao u tom smjeru da jednostavno fizikalija izvlači većinu toga. Talenta u Hrvatskoj ne manjka, tako da oni pravi će isplivati. Zatim, definitivno da idu u školu, da ne zapostavljaju to, zato što će se, nažalost, velikoj većini dogoditi to što se dogodilo meni, da će živjeti u nekakvim iluzijama da će biti profesionalci i zarađivati desetke tisuća eura mjesečno. Međutim, vrlo je teško da se to ostvari, što ne znači da trebaju odustati. Neka treniraju, neka idu u školu, neka si ostave nešto sa strane, mislim na diplomu, jer jednom kad stanu, nastane taj neki vakuum. Ja sam uz pomoć roditelja odabrao drugi put i nisam požalio i želim to i drugima. Preporučam apsolutno svima da guraju jedno i drugo ako imaju motivaciju za to jer neće fulati, zaključio je Adrian Zenko.

Brački nogometni amateri protiv malteških veterana

Njih desetero iz Bola na Braču gledali su utakmicu hrvatske reprezentacije u kafiću i nakon dosta popijenih sokova palo im je na pamet da bi kao totalni rekreativci mogli odigrati međunarodnu nogometnu utakmicu. Kada su ujutro došli k sebi ideja im se učinila još boljom i krenuli su u realizaciju.

Nakon dva mjeseca, vatrogasac, kamenolomac, vodoinstalater, pivar, vinar, kuhar, programer i još par momaka odlaze na Maltu odigrati svoju prvu međunarodnu utakmicu. Raspušteni muškarci daleko od kuće brzo su zaboravili na disciplinu, večer prije utakmice međusobno su se posvađali, utjehu ponovno našli u plodovima prirode i veterani Malte imali su lak posao. Utrpali su im 11 komada. Bilo je 11:2.

Po povratku kući Bračanima je proradio ponos i traže revanš. Izgleda da su ga dobili i vjerojatno će uskoro opet put put Malte. 

Pripreme za Svjetsko prvenstvo uz sirutku

Jedan od članova bolske ekipe je Tonči Buljan, magistar računarstva koji radi kao programer u banci, koji je u reportaži spomenuo da prije Svjetskog prvenstva piju sirutku, pa je u studiju u razgovoru s Aleksandrom Stankovićem pojasnio zašto.

- Sirutka je jedan nusproizvod u proizvodnji sira, a taj sir je nekako vezan za otok Brač. Plan je sad očistiti se prije prvenstva jer, između ostalog, osim što sam programer, proizvodim i svoju pivu i da bih mogao popratiti to prvenstvo kako treba i isprobati sve te količine piva, koje smo napravili, sad radimo nekakvu pripremu da se malo očistimo, da se pripremimo za prvenstvo onako kako treba, kaže Tonči.

Tonči ističe i to da u Bolu imaju malonogometni klub:

- Uglavnom djeca treniraju, mi stariji igramo onako rekreativno, to nije ništa posebno. Takvih ekipa kao što je moja, ta koja je išla na Maltu, ima svako selo, svaka općina. Dok djeca imaju ozbiljne treninge i imaju ozbiljne nastupe i utakmice protiv klubova iz Dalmacije, to je Hajduk, to je Stobreč, to su Kaštela, a Boško je trener njima svima, Boško je trener i nama. Tako da za djecu ima neka perspektive, za nas starije je ovako samo iz neke ludosti kao što smo mi išli na Maltu, priča Tonči.

Kako je došlo do okršaja s Maltežanima?

U avanturu utakmice s ekipom s Malte Tonči i njegova ekipa upustili su se spontano:

- Ja u životu nemam minute odigrane velikog nogometa, bar nisam imao do cijele ove priče. Tako da mi smo totalni nogometni anonimusi bili i ostali do trenutka dok se nije dogodilo to što se dogodilo. Mi smo odigrali svoj termin i otišli gledati uzvratnu utakmicu Francuska - Hrvatska za Final Four Lige nacija. Utakmica je otišla u produžetke, mi smo na Poljudu dobili 2:0 i sad u Parizu gubimo 2:0 i sad mi tu pijemo te pive, jedemo pizze. Kako se produžila utakmica, tako se produžila i konzumacija alkoholnih pića. I negdje u stotoj minuti jedan dečko se okrene prema treneru Bošku jer on je relevantan, on će reći onako kako je: "Što ti misliš Boško, jel' bi nas deset dobili neku lošije rangiranu reprezentaciju s FIFA ljestvice? " Boško to odmah odreže. U startu: "Sinko, ostavi se alkohola, nemoj pričati gluposti, da su najlošiji profesionalci na svijetu, bolji su tri koplja od nas," prepričava Tonči.

Ipak, Tonči i ekipa nisu se dali smesti pa su kao primjer nekoga koga bi mogli nadigrati naveli tim iz treće malteške lige. Čak štoviše, Tonči je poslao e-mail Malteškom nogometnom savezu.

- Nas su uvijek iz zemljopisa učili da je Malta po površini čak i malo manja od Brača i sad ako mi nismo baš najbolje što Brač ima, ali relativno smo dobri, što sad to može biti na Malti bolje od nas? Nema veze što tamo živi milijun ljudi, a na Braču 15 tisuća. Mi smo se prepoznali nekako da možemo konkurirati u trećoj malteškoj ligi koja je amaterska. Nakon 15-ak dana dolazi odgovor, između ostalog i predsjednika saveza, javlja nam se i jedan klub i mi krećemo u pregovore oko utakmice. To je bilo lani u predsezoni, i mi gađamo termin iza sezone. Normalno, mi smo otočani, nama je sezona, ne možemo mi igrati u sedmom ili osmom mjesecu, mi moramo raditi. I mi nekako dajemo termin krajem desetog mjeseca, govori Tonči.

Prije utakmice dozvola supruga

Nakon dopisivanja i pregovora Bračani su uspjeli dogovoriti utakmicu s malteškim veteranima, no prvo je trebalo ishoditi dozvole supruga. Tončijeva supruga, rpimjerice, njegov je odlazak na Maltu uvjetovala izgradnjom potkrovlja na njihovoj kući.

- I ja sam u petak, tjedan dana prije polaska, uzeo od oca kamion, išao u trgovinu građevinskog materijala, kupio velike OSB ploče, izgradio kompletno potkrovlje, montirao vrata, sve to očistio i u srijedu predao gospođi ključ, u četvrtak smo mi išli na Maltu, priča Tonči.

Dozvole su na kraju dobili, i tako se 20 muškaraca našlo na Malti - bez supruga, bez kontrole.

- Mi smo bili tamo kao Alisa u zemlji čudesa. Malta je prekrasna, stvarno, otok je super i ljudi su super, ali nudi toliko toga, taj njihov turizam je uvelike drugačiji od našeg i noćni život je jako izražen, guraju ga maksimalno i mi smo, naravno, iskonzumirali sve te usluge koje se tamo nude i bilo je i nesanice, bilo je svega, tako da možda je i to rezultiralo tim rezultatom na kraju, prisjeća se Tonči.

Uoči utakmice pala je i teška svađa i tuča jer neki tu avanturu nisu shvatili ozbiljno. No, pred samu utakmicu svi su bili kao jedan:

- Mi dolazimo na teren, utakmica je bila u 5 sati popodne i da ne napravimo istu grešku kao dan prije, mi smo već u jedanaest krenuli prema gradu koji je udaljen četrdesetak minuta vožnje od mjesta gdje smo mi bili smješteni. Bukirali smo restoran, imamo ručak, svi uglavnom piju vodu i tu se stvara taj timski duh, napravili smo iste majice. I u konačnici dolazimo na teren, oblačimo se svi, imamo 'team talk' prije utakmice, izlazimo na teren, tamo se već tri suca zagrijavaju, suci su Englezi, imaju one slušalice, vidiš da je to ozbiljna priča, gore je kamera, snima, sa strane je fotograf, fizio... Maltežani izlaze onako ozbiljni, opisuje Tonči atmosferu utakmice koju su izgubili s rezultatom 11:2.

Bračani su tražili revanš, no uzvrat Maltežana dogodio se, pak, protiv veterana hrvatske nogometne reprezentacije ovih dana u Zagrebu. Tonči je zadovoljan što se to dogodilo upravo zahvaljujući njihovom odlasku na Maltu, pa sad poziva hrvatsku veteransku nogometnu reprezentaciju da dođe na Brač.

- Red je da odigramo tu treću utakmicu koja nedostaje, da zavrtimo krug i tko zna, da vidimo gdje smo, zaključio je Tonči koji je najavio i dokumentarac o toj cijeloj avanturi.

Tihana umjesto balerine, postala nogometašica

Tihana Nemčić Bojić bivša je nogometašica doktorica znanosti, analitičarka na HTV-u i izbornica u futsalu. San iz djetinjstva bio joj je postati balerina, no završila je u nogometu.

- Ne mogu zamisliti svoj život da u njemu nije nogomet. Nogomet odabere one talente koje vidimo i koji imaju tu loptu u sebi. Ja nisam bila ta. Rodila sam se kao plesačica, pa sam bila atletičarka, možda bih bila bolja za individualni sport zato što sam imala disciplinu da puno energije uložim, ali u jednom trenutku kad sam vidjela kako se dečki zabavljaju na terenu i kako nogometna lopta ustvari utječe na prijateljstva i na ljubavi, odlučila sam da je to za mene. Nogomet sam poštovala već gledajući tekme i rekla: "To je to. Ja bih voljela to." I nikad više nisam pustila, priča Tihana.

Aktivno igranje nogometa morala je, nažalost, napustiti zbog ozlijede što joj nije bilo lako jer je cijeli njezin identitet bio vezan za to da je igračica.

- Ja nisam znala možda i ništa drugo pa je moje glavno pitanje bilo: "Što biti kad više ne možeš biti ti? " I onda sam malo po malo počela raditi i shvaćati zašto mi je Bog uzeo koljeno, a uzeo mi je koljeno da saznam koji su to drugi aspekti mene u kojima bih mogla biti dobra, smatra Tihana.

Prva žena trenerica muške nogometne ekipe

Tihana je poznata kao prva trenerica muške nogometne ekipe, pa je Aleksandra Stankovića zanimalo kakav je osjećaj ući u svlačionicu, stati pred te muškarce i onda im još nešto pametno reći.

- To je spektakl. Ja ne razmišljam o tome zato što sam cijeli život u sportu i cijeli život smo u svlačionici i mi onda još kao igrači naučimo kakva je dinamika svlačionice, što je potrebno, kako razgovarati s ljudima, kako stati, kako biti dobar. To je nešto što ustvari već prođeš u nekakvoj svojoj praksi. Naravno da je izazov za mene kao trenericu muškaraca, odgovara Tihana.

Priznaje da se jako dobro pripremila:

- Po pitanju toga da ih poznam, da znam čime se bave, kakva je okolina, gdje oni žive, što rade, koja je njihova problematika. I ono što ja sad kao žena radim kad radim s muškarcima, riješim se ženskih obilježja. Možda će sad to zvučati kao: "Joj, pa ona mora sakriti svoju... " Pa i moram, zato da bi me oni mogli početi slušati. Nema šminke, nema noktiju, svezana je kosa, sportski izgled... Zato što ne možemo pobjeći od toga da je fizički dojam prvi i bitan. I onda ustvari ja pokušavam to sve nekako eliminirati, neutralizirati, da oni mogu uopće čuti što ću ja njima reći. To je jako izazovno. Ja volim nogomet, ja sam adrenalinski tip, jako sam ambiciozna i to je moja okolina. Dečki su moja okolina, ja sam odrasla s dečkima na igralištu, priča Tihana.

Razlike u treniranju muškaraca i žena

Tihana je trenirala i muškarce i žene. Koje su po njoj razlike, koje su specifičnosti treniranja žena?

- Kao i u životu, tako su žene i specifične kad dođu na teren ili u klub. Njima se treba uvijek objasniti zašto se nešto radi. Uvijek postoji to uvažavanje, puno više pažnje, puno više individualnih razgovora. Dečki su možda po tom pitanju jednostavniji, oni znaju zašto dolaze na teren - natjecanje, konkurencija, brzina, snaga, igra... Kod žena ima jedan cijeli sklop socioloških pitanja koje treba zadovoljiti. Kod žena prvo treba zadovoljiti svlačionicu, znači da tamo sve funkcionira i onda one odlaze na teren i sve može funkcionirati, a kod muških je obratno. Kod njih idemo na teren, ako na terenu funkcionira, dobri smo si, objašnjava Tihana, priznajući da joj je s muškarcima nekad lakše raditi.

Angažman na HTV-u

Tihana se kao analitičarka utakmica na HTV-u pojavila 2004. godine na Europskom prvenstvu i naišla na dobre kritike. Sada je ponovno angažirana za praćenje Svjetskog nogometnog prvenstva.

- Jako se veselim tome. Taj posao mi se izuzetno sviđa zato što utakmice gledam, to mi je posao na fakultetu i volim tu analitičnost: "Ha, gledam utakmicu i moram biti fokusirana da kad završi poluvrijeme ili utakmica mogu u nekoliko smislenih rečenica spojiti to što se na terenu događalo, što je izuzetno teško. Tako da moja uloga je analiza nogometnih utakmica, komentari, uvod, najava nekih utakmica, pa o igračima, o trenerima, o sustavima, o nekakvim predviđanjima, najavila je Tihana.

Talk-show autora Aleksandra Stankovića, osim na Prvom programu HTV-a nedjeljom u 14 sati, možete pratiti i putem multimedijske usluge HRTi, a u videoteci platforme te na našem YouTube kanalu dostupne su emitirane emisije. Nu2 pratite i na Facebooku i Instagramu.