Nu2: Treba li ljudima koji pate pomoći da dostojanstveno umru?

Tema emisije "Nedjeljom u 2" bila je eutanazija, a mišljenja su sučelili pjesnikinja Monika Herceg te pisac i publicist Boris Beck. Treba li ljudima koji nepodnošljivo pate pomoći da dostojanstveno umru ili je sadašnja praksa dobra, neka su od pitanja o kojima se polemiziralo.

Sve više zemalja u Europskoj uniji legalizira eutanaziju. Uskoro bi to trebala učiniti i susjedna Slovenija, pa se postavlja pitanje, treba li i Hrvatska pomoći ljudima koji nepodnošljivo pate zbog neke bolesti i kod kojih nema nade u izlječenje, da na neki način dostojanstveno odu s ovoga svijeta.

U Hrvatskoj eutanazija nije dozvoljena.

- Zaista se radi o nečemu bitnome o čemu mi često ne razmišljamo, a imamo primjer toga da imamo groznu palijativnu skrb, imamo manjak hospicija, općenito brige za ljude koji čekaju svoju smrt. Postavlja se pitanje do koje mjere mi danas želimo ponovno insistirati na tomu da postoji velika patnja kao smisao života i svijeta, a do koje mjere nam je stalo do onog drugoga, do bića koje je preko puta nas i koje u tom trenutku pati i želi okončati svoj život. Po mom stajalištu u tom trenutku nema dvojbe da država koja bi, barem u teoriji, trebala štititi sve svoje građane, mora preuzeti ulogu da omogući nekome da ode s manje patnje i da zapravo nekako olakša taj proces i sebi, pa onda vjerojatno i onima koji su oko njega, smatra Monika Herceg.

Dodaje da bi se ona, da se nađe u takvoj situaciji, konzultirala s ljudima oko sebe:

- Uključila bih sve ljude koje volim, koji vole mene, da zajedno vidimo opcije i da ja kažem zašto je to moja odluka i, naravno, da oni ipak budu uključeni u taj proces. Mi smo u ovom sadašnjem svijetu suočeni s mnogim pitanjima - među njima je naravno i abortus i eutanazija - gdje mi moramo zaštititi i državu kao sekularnu tvorevinu i ja duboko vjerujem u taj sekularizam i ne želim da ni na jedan način bilo koja odluka, pa tako o eutanaziji, bude donošena na bilo koji način koji je pogrešan. Sekularna država prva je postavka koja govori da mi moramo onda omogućiti eutanaziju, ustvrdila je Herceg.

Pitanje pasivne eutanazije

Monika Herceg ističe da se, prije nego što bi se možda raspisao referendum, treba raditi na sustavnoj edukaciji i upoznavanju građana s tim što eutanazija jest, a što eutanazija nije.

- Sa zakonskim okvirima, s načinom na koji se ona može primjenjivati... Javna rasprava bi trebala ići prije nečega kao što je referendum. I naravno ono što je moguće je da se to zakonski, zbog javnih rasprava, može donositi vrlo bezbolno i s manje trošenja javnog novca. Čini mi se da ljudi danas većina Europe podržava eutanaziju kao mogućnost da pomognu ljudima koji su u patnji, kaže Herceg.

Ističe da je prvi važan korak otvoriti to pitanje, te da nas prema tomu vodi i tema pasivne eutanazije:

-  Ne vodimo računa o činjenici da se kod nas može dogoditi da bolesnik odbije liječenje, što je zapravo svojevrsna eutanazija. Netko tko odbije liječenje, ako je riječ o bolesti koja je u napredovaloj fazi ili je smrtonosna, dogodi se zapravo ishod smrti. Tako da mi već imamo dijelom taj korak prema tomu, a također čini mi se da smo i 2015. uveli u zakon po kojem netko može odlučiti za nekoga drugoga, dodaje Herceg.

Razlika eutanazije i potpomognutog samoubojstva

Aleksandar Stanković istaknuo je da Europska unija poznaje dva pojma: dobrovoljnu eutanaziju i pomognuto samoubojstvo. Dobrovoljna eutanazija je čin okončanja života druge osobe, ali na njezin zahtjev, a pomognuto samoubojstvo čin je okončanja vlastitog života uz sudjelovanje drugih osoba. Pomognuto samoubojstvo legalizirano je u Švicarskoj gdje svi građani EU-a koji ispune uvjete mogu otići počiniti ga. U Hrvatskoj, pak, još uvijek nije jasno je li kažnjivo pomaganje osobi koja se odluči na eutanaziju, a znamo da je u Švicarskoj prošle godine dvoje građana Hrvatske tako skončalo život. Još osmero ih se prijavilo i čekaju odgovor.

Treba li, ipak, kod nas dozvoliti eutanaziju?

- Mislim da je to pravo samoodređenja i to je možda najbitniji argument. Ja duboko zaista vjerujem da je čovjek odgovoran za vlastiti život i da se u skladu s tom odgovornošću treba ponašati i prema sebi i prema drugima. I zaista duboko vjerujem da to obuhvaća i osjećanje i suosjećanje i djelovanje, naravno u tim namjerama, pogotovo suosjećanja. I također, duboko vjerujem da imamo pravo svoj život onda okončati kada to želimo, smatra Herceg.

Argumenti Katoličke crkve

Stajalište Katoličke crkve kaže da život dolazi od Boga i da ga samo on može oduzeti.

- Nisam religiozna osoba i smatram, kao što sam rekla, da duboko vjerujem u sekularnu državu. Ni jedna religija ne može svoja uvjerenja stavljati ispred nečijih tuđih uvjerenja. Moje uvjerenje je to da je život moj, da ja zaista mogu s njim što želim. Ja živim svoj život tako da svaki dan djelujem u skladu sa svojim načelima i da se i sada dogodi ta situacija, ja bih bila mirne duše otišla jer naprosto ne smatram da mi patnja treba da bude dodatak oprosta ili nečega. Nemojte pomoći drugima da odu bez patnji, ali gledajte kako svi pate - znači, mi imamo jednu nevjerojatnu sposobnost odmicanja odgovornosti od sebe. Živimo u sustavu, evo Hrvatsku uzimamo za primjer, u kojoj se događa što se događa već nekoliko desetljeća, sustavno se potkradalo zdravstveni sustav i danas netko, ako mu i život ovisi o tome, ne može otići na taj pregled jer će čekati predugo. Znači, ako si ga ne može platiti, što se događa? Ta je osoba osuđena na smrt, poručila je Herceg.

Zloupotreba eutanazije?

Stankovića je zanimalo kako Monika Herceg komentira mogućnosti zloupotrebe instituta eutanazije tako da se, primjerice, ljude ubija iz sitnih interesa njihovih rođaka, obitelji, zbog nasljedstva itd. 

- Ja isto tako mogu reći, a što ako nas to prosvijetli. To je ta vrsta argumenta. Mi ne možemo predviđati budućnost. Možemo reći što ako ta mogućnost da smrt dođe sve prosvijetli u toj obitelji. Samo je pozicija drugačija: jedna ide iz pozicije straha i tvrdnje da je ljudska priroda sama po sebi malo više zla nego što možda jest, a ja tvrdim da možda nije. Možda ćemo svi doživjeti epifanije ako se uključimo u proces i pomognemo nekome. Pritom je opet bitno da je to ipak nešto gdje je netko dao privolu. To je netko tko je rekao da želi otići. U tom trenutku njegova odluka može biti podržana ili nepodržana, odgovorila je Herceg.

Eutanazija djece

U Nizozemskoj je dozvoljena eutanazija djece uz uvjet da trpe nepodnošljivu patnju, bez nade za oporavak i da se njihovi roditelji slože.

- Mislim da u Nizozemskoj, čak i kad je terminalna bolest u pitanju, ti slučajevi nisu dozvoljeni često. Zaista mora biti unisono slaganje roditelja i medicinske zajednice. Ja sam majka dvoje djece i iz moje perspektive meni su moja djeca zaista centar svijeta. Ja sam odgovorna za brigu za njih. Oni rastu tako da ja ulažem u njih najbolje i najviše što mogu. To znači da neke odluke, kad su manje, ja donosim za njih u najboljoj nadi da je to dobro. Ja ne mogu u ovom trenutku zamisliti da donesem takvu odluku, ali s druge strane, ne znam ni što bih učinila da moje dijete trpi nezamislivu bol i da ja znam da će ono otići. Ja se ne mogu staviti u tu situaciju. Mislim da biti roditelj iziskuje zapravo mogućnost da to dijete osjećamo cijelo vrijeme. Ne mogu niti osuđivati, niti mogu biti za jer ta situacija od mene zaista zahtijevala da je dublja ta konekcija, komentirala je Herceg.

Eutanazija kao "kapitalistička podvala"

Neki tvrde kako je eutanazija zapravo "kapitalistička podvala" da se društvo može riješiti ljudi koji su stariji i koji nisu produktivni.

- Kapitalizam je zeznuo puno toga. Pritom, opet smo mi krivi za kapitalizam. Nije to neka doktrina koja nam je podvaljena. Ne poduzimamo puno da bismo se bunili. Nekako se to događa sad već neko vrijeme, a s druge strane činjenica je naravno da u ovakvim slučajevima postoji opasnost da će ljudi uz opciju eutanazije razmišljati o tomu kao opciji da možda i budu manji teret društvu, ali to ovisi o društvu. Ako mi ne utječemo na društvo, društvo će instrumentalizirati što god. Tako da što se kapitalizma tiče, već itekako sjeo na naše živote. Na zapadu, ako se želite se liječiti, vi ćete morati plaćati i plaćati i plaćati, i u trenutku kada ne možete plaćati, ostavljeni ste da umrete. Kako se to zove? To se također zove ubojstvo od strane države, ali evo, ostavit ćemo vas da umrete u patnji i mukama, ali vam nećemo dati da umrete brzo. To je čak licemjerno, zaključila je Monika Herceg.

Program eutanazije u nacističkoj Njemačkoj

Nakon pjesnikinje Monike Herceg nasuprot Aleksandra Stankovića sjeo je pisac, publicist i novinar Boris Beck koji je ponudio argumente protiv eutanazije.

- Ja sam na tu temu došao prije 25 godina, ne razmišljajući o tomu da bi to postala stvarnost, nego čitajući o programu eutanazije u nacističkoj Njemačkoj, gdje su liječnici bili žestoko involvirani, gdje je nekoliko stotina tisuća ljudi je bilo usmrćeno u organizaciji države zato što su bili duševni bolesnici, kriminalci, homoseksualci, ili hendikepirani u nekom pogledu. Ono što je mene fasciniralo je, osim te, naravno, njemačke efikasnosti, bila je uloga liječnika. Vrlo malo tih liječnika je poslije rata bilo suđeno, i to možda samo zbog nekih masovnih eutanazija djece, i zapravo to je sve pošlo ispod radara, rekao je Boris Beck na početku gostovanja u emisiji Nedjeljom u 2.

Tako je Beck shvatio da je kod eutanazije nužan pojam "nadčovjek", ali postoji i onaj "podčovjek":

- Postoji taj "unter mensch" koji je manje vrijedan. I koncept eutanazije ne može biti bez toga da postoje manje vrijedna ljudska bića koja su onda prikladna da ih država odstrani. To me fasciniralo i zapanjen sam da mi danas o tome ozbiljno razgovaramo. U Sloveniji je referendum bio više od 50%. Da ga u Hrvatskoj raspišemo, vjerojatno bi bilo isto. Narod zna što voli, puni arenu, napunit će referendum i napunit će mrtvačnicu, nije problem, smatra Beck.

"Teško mi je to shvatiti"

Kako Beck odgovara na argumente o potrebi da se čovjeku omogući dostojanstvena smrt i da im u tomu država na neki način treba pomoći?

- Moram priznati da mi je to teško shvatiti. Dostojanstvo, odsutnost patnje, pravo na izbor - mi to sve već imamo. To imamo u slučaju pobačaja - pravo na izbor, dostojanstveni život... Talijanski teoretičar Giorgio Agamben je to nazvao "homo sacer". To je termin iz antike. Dakle, to je onaj čovjek koji je prokletnik na neki način, koji nema ništa osim svog života. I on je prepoznao u 20. stoljeću kao tipičan primjer tog čovjeka koji nema ništa osim svog života čovjeka u koncentracijskom logoru. Nacizam je nastao u liberalnoj, visoko industrijskoj državi, nije nastao u nekakvoj selendri, i zašto ne bi mogao nastati opet? Mi smo i vidjeli nadčovjeka tada, a gdje je nadčovjek, to je i podčovjek. Samo što je taj podčovjek trenutno nerođeno dijete, izbjeglica i umirući... To su ljudi koji nemaju ništa osim svog golog života i država stalno želi vlast nad tim životom, stalno želi pravo da ga oduzme. Priča se može složiti ovako i onako, zato je duboka tema, odgovara Beck.

Beck se poslužio i citatom Karla Jaspersa - "Nasuprot duboke istine, ne stoji duboka laž, nego druga duboka istina.":

- Ako mi zaista složimo život tako da je život u našim rukama i da ga mi moramo provesti veselo, bezbrižno, dostojanstveno, i ako mi zaključimo u jednom trenutku da to ne možemo biti, onda imamo potpuno pravo na samoubojstvo. Iako ovdje ne pričamo o samoubojstvu, svatko je uvijek slobodan da se ubije. Ne postoji zakon protiv samoubojstva, dodao je Beck.

Eutanazija traumatizira onoga tko je provodi

Beck je upozorio na to da provođenje eutanazije traumatizira onoga tko je izvodi:

- Netko je morao dati tu smrtonosnu injekciju. Ubojstvo ljudi nije nikad jednostavno. Mi vidimo i kod pobačaja da postoji prigovor savjesti. Država, budući da želi preuzeti vlast nad ljudskim životom, negira prigovor savjesti. Što mi radimo s izbjeglicama? Puštamo ih da se utope u Sredozemnom moru. I tu kolegica Herceg ima pravo. Mi ne ispunjavamo svoju dužnost glasa savjesti i skrbi u ljudskom životu. To je definitivna istina, rekao je Beck.

"Riječ eutanazija je prevara"

Stankovića je zanimalo smatra li Beck da čovjek koji poželi da se nad njim izvrši eutanazija, a to pravo mu se odriče, nema pravo odlučivati o vlastitom životu:

- Uvijek se ponavlja želja. Čovjek želi. Kapitalizam se tu spomenuo. Mi možemo zamisliti kraj svijeta, ali ne možemo zamisliti kraj kapitalizma. Mi smo kondicionirani da želimo - da želimo kupovati, da želimo novi mobitel... Svakoj želji se uvijek mora udovoljiti. Pa sad ja želim umrijeti i to se mora ispuniti na neki način. Dakle, sama riječ eutanazija je prevara, zato što riječ eutanazija znači dobra smrt, ali smrt nikad nije dobra jer nas uništava. I sve što ja znam nestane. Moje postojanje je potpuno uništeno. Eutanazija je slična prevara kao recimo izraz tipa "humano preseljenje". Da vas ne pobijem, ja ću vas protjerati. I kod nas smo imali zagovornika humanog preseljenja. Pa bolje da ostanu živi kako tako. Dakle, eutanazija je humano preseljenje iz života u smrt, vi patite, pa ću vas ja ubiti da ne patite, pa hvala, odgovorio je Beck.

Bi li Boris Beck ovako odgovorio da mu bliska osoba pristupi sa željom da bude eutanazirana?

- Ne bih. Ovo je načelno zato što bih htio prekriti taj začarani krug "Pa to je lijepo, pa to je dobro, pa to je humano"... Mislim da smo ušli u kič i da idolatriziramo smrt - "Viva la muerte". Mislim da je to pogrešno. Smrt je uvijek pogrešna. Državi ne treba davati vlast nad životom i smrću. Ne ubij - da ne ulazim u vjerski diskurs, napominje Beck.

Paralela između pobačaja i eutanazije

Beck dodaje kako zalaganjem za eutanaziju ljudima unaprijed ukidamo pravo na smisao:

- Mi im dopuštamo da nađu smisao u svojoj patnji, u svom životu. Mi kažemo, gledaj, to ti je ionako besmisleno, pa ćemo te ubiti. Ja ću morati opet povući paralelu između pobačaja i eutanazije, zato što se govori o pravu, ali pravo uvijek postaje dužnost. Jer ako žena ostane u drugom stanju, recimo s trećim dijetom, onda muž kaže, pa gledaj, to je treće dijete, mi si to ne možemo priuštiti. Šef će reći, pa baš smo mislili ponuditi napredovanje. Baka će reći, ja ti ga neću čuvati. I zapravo je žena izložena pritisku. Tako i osoba koja leži, koja je slaba, koja umire, koja je u bolovima i koja nema objektivnu životnu perspektivu, a zauzima krevet, tamo ljudi padaju od umora s nogu, zauzima nekome mjesto. Što da radi? Isključite me, objašnjava Beck.

Tijekom emisije prikazana su dva priloga - jedan o književnici Dubravki Ugrešić koja je završila život eutanazijom u Nizozemskoj i o kolegi s HTV-a Tomislavu Špoljaru koji je bio za eutanaziju dok nije vidio svoju majku koja je i u uznapredovalom stadiju pokazivala znakove svjesnosti, pa je zaključio da je dobro da nije otišla, a na kraju emisije gost i gošća izravno su sučelili svoje argumente.

Monika Herceg je istaknula je da je smisao života pronaći mir, sreću i blagostanje:

- Mislim da je ta patnja naša glorifikacija koja opet ide od crkvenih dogmi. Mi se cijelo vrijeme vrtimo oko toga. Kolega Beck je spomenuo i abortus. Abortus je takozvano temeljno pravo svake žene. Tako da mislim da mi govorimo o dva drugačija pojma, tu ne treba brkati, niti abortus, niti izbjeglice... Eutanazija je posebna stvar i eutanaziji tako treba pristupati. Ne treba je trpati u koš ni s čim drugim. Ja bih opet, da sam ona osoba koja treba pomoć, vjerojatno i tražila pomoć, kaže Herceg.

Beck je, pak, zaključio da je logička greška smatrati da imamo pravo ubiti drugo ljudsko biće.

- Odnos države prema ljudskom životu je zapravo strašan i konzekventan je, ustvrdio je Boris Beck koji je za kraj poručio da nema nikakve sumnje da će u Hrvatskoj eutanazija biti uveden.