S 40 godina dala je otkaz, sjela na bicikl i prešla 120.000 km

S 40 godina nastavnica književnosti Snežana Radojičić promijenila je svoj život. Dala je otkaz, sjela na bicikl i u 14 godina prešla 120.000 kilometara.

Putovala je s dnevnim budžetom od pet eura, spavala u šatoru. Popela se na Himalaje biciklom i prešla pustinju Gobi, obišla je Sibir, Japan, živjela u Kambodži, Penalu, Vijetnamu, na Baliju, u Južnoj Koreji, Patagoniji.

- Ja sam dijete iz radničke obitelji. I otac i majka su bili obični radnici. Ja sam kao dijete željela pisati u Politikinom zabavniku, koji sam tad čitala, i pitati u koju školu trebam ići da postanem Tito kad narastem, prisjetila se 57-godišnjakinja iz Beograda u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2.

Roditelji su joj oboljeli od raka i umrli 2002. godine. Dva pogreba u razmaku od devet dana.

- Ja sam točno osjetila da nemam više što izvući iz sebe. Kao da mi je duša iscijeđena, kaže.

Nije bila zadovoljna korporacijskim svijetom, koji, kaže, nije bio njen. To su bili prvi alarmi.

- Ja nikad nisam sebe vidjela da imam obitelj, da imam djecu, iz raznih razloga, o kojima ne bih jer su jako osobni. Ali mogu reći da sam smatrala da ne bih bila dobra majka. Tek sad u ovim godinama ja bih bila spremna biti dobra majka kad sam ja sebe našla i raščistila s nekim stvarima iz svog djetinjstva, kaže Snežana.

Putem interneta upoznaje Amerikanca Briana, kreću na put oko svijeta i zaljubljuju se. Veza puca, putevi im se razilaze, no Snežana nastavlja dalje sama i piše nekoliko knjiga o svom putu.

Slijediti san

U životu je najvažnije da slijediš svoj san, govorio joj je otac kad je bila dijete. Kada se ponovno prisjetila tih riječi, već je, kaže, bila na polovici života i "svodila je račune".

- To je bilo jako bolno prisjećanje. Svi alarmi u meni su se popalili jer je bilo jako nezgodno pitanje - kakav san, o čemu ti pričaš? Treba živjeti, raditi, zarađivati, plaćati račune i ostalo, kaže.

Međutim, to pitanje nastavilo ju je "kljucati". U nekom trenutku prisjetila se što je bio njezin san - da živi u nekoj brvnari na planini daleko od ljudi i da piše knjige. Da živi izvan sistema. Upravo suprotno od života koji je u tom trenutku živjela.

- Odlučila sam da ću dati sve što je do mene, a ako ne uspijem, bar ću znati da sam dala sve, rekla je.

Iako je putovanja nekad nisu zanimala, još prije 40. ušla je u svijet cikloturizma i počela otkrivati mogućnosti putovanja na alternativni način koji potiče osjećaj slobode.

Prvih godinu i nešto dana stalno je išla naprijed, bez zadržavanja. No 2012. godine došlo je do promjene, u Kambodži je ostala gotovo šest mjeseci, pokušavajući napisati prvu knjigu s putovanja. Nije bila zadovoljna, nastavila je putovati, pa u Nepalu ostala pet mjeseci. U Kini se zadržala godinu dana, predavala je engleski u školi. Nekoliko mjeseci provela je u Rusiji.

- Otkrila sam da moram osjetiti nešto kao senzibilitet tog naroda, te zemlje, i da to mogu samo ako ostanem tamo, ako se zadržim, objašnjava Snežana.

"Novac je uglavnom izgovor"

Putuje s vrlo skromnim budžetom, a zarađuje od knjiga, iznajmljivanja stana. Hrani se zdravo koliko može, iako je u Americi, gdje je sve skupo, kaže, jela dosta lošu hranu.

- Novac je uglavnom za mnoge stvari osim za zdravlje izgovor. Novac nam realno treba samo kad smo bolesni ili kad imamo neku tragediju u životu, kaže.

Bila je u Turskoj kad ju je tadašnji partner napustio. On je ondje ostao živjeti, a ona je nastavila putovati.

Krenula je putovati s lošom opremom jer nije imala novca. U početku je imala ljetni šator, koji je propuštao, ali snalazila se. Prvi dobar šator kupila je tek 2016., nakon pet godina nakon putovanja.

- Meni su jutra najljepša. Kad se ja ustanem i živa sam i to je takav osjećaj što sam živa, zahvalnosti što sam živa, na tom novom danu.

- Ja tu živim. Kad se ja probudim tamo na minskom polju u Kambodži ili negdje na zatvorskom parkingu u Rumunjskoj, ja sam živa. I to je ono što me drži, poručuje.

Zahvalnost

Iako nema samo pozitivna iskustva, nikad nije doživjela ništa jako loše. Štoviše, kaže da je u 13 godina aktivnog života na cesti imala manje seksualnog zlostavljanja nego bilo koja prosječna žena u gradskom prometu u Beogradu. Jedini pokušaj pljačke doživjela je na jugu Bajkalskog jezera 2014. godine, kad su joj dvojica mladića tražila novac, ali napominje da su je ranije upozoravali da tamo ne kampira. Tada je naučila slušati takva upozorenja.

Godinama nije imala zdravstveno osiguranje, a sad ga, kaže, dijelom ima, dijelom nema. Godišnje radi preglede i odmah ide liječniku kada u nešto posumnja.

Snežana posebno ističe zahvalnost.

- Mi nismo svjesni koliko smo mi privilegirani zapravo samom činjenicom da smo rođeni u Europi kao bijelci. Svijet je užasno rasističko mjesto. Mi smo svuda kao bijelci u svijetu privilegirani samo zato što smo bijeli, kaže. 

- Ja živim u šatoru. Ja sam svjesna koliko je vrijedan jedan tuš. Toliki postotak planeta nema se gdje okupati, ne znaju za tuš, nemaju vodu, nemaju uvjete da to rade. Hrana... Zahvalnost što sam živa, kaže Snežana.

- Mogla sam biti rođena pola meridijana istočno i da ne mogu izaći kao žena sama i da budem svrstana u taj neki okvir bez ikakve slobode izbora. Znači, ne treba biti nezahvalan, dodaje.

Kamperom s kćeri oko svijeta

U Nedjeljom u 2 upoznali smo i Kristinu Lovrić i Bornu Brezovića iz Svete Nedelje, koji su sve prodali i sredinom mjeseca s petogodišnjim djetetom idu na put oko svijeta kamperom.

- Bilo je sad ili nikad. Mi smo oduvijek imali tu želju, a bili smo svjesni činjenice da kad dijete krene u školu to neće biti moguće, kaže Kristina.

- Odlučili smo da je vrijeme da promijenimo naš životni krug, doslovno, kaže Borna.

Borna otkriva kako im je plan snimiti dokumentarac od odrastanju kćeri, koji će joj ostati kao ostavština.