Ivica Ivanišević u Nu2: Kako biti Hrvat i biti optimist?

Kako biti Hrvat i biti optimist? - na to je pitanje u emisiji "Nedjeljom u 2" pokušao odgovoriti pisac i novinar Slobodne Dalmacije Ivica Ivanišević koji je predstavio i svoju novu knjigu "Nešto na žlicu", a govorio je i o stanju u društvu, Splitu, smijehu...

Aleksandar Stanković na početku razgovora istaknuo je da Ivanišević za sebe tvrdi da nema nikakvih posebnih vještina ni strasti, da ne zna voziti bicikl, a ni auto, i da bi bio gladan kruha da u ovoj zemlji da odjednom zabrane pisanje.

-  Nemam čak ni običnih vještina jer vožnja bicikla i vožnja automobila je vrlo obična vještina, ali da nemam strasti, to nije istina. Ja se samo opirem sudjelovanju u kolektivnim strastima. Strasti su za mene privatna stvar. Možda čak na nekim razinama imam i višak strasti, što koji put nije zgodno, ali ja sam jedan od onih koji neće odlaziti na masovke i sudjelovati u masovnim iskazivanjima strasti, privrženosti, ljubavi ili tuge, ispravio je Stankovića Ivica Ivanišević.

A bi li stvarno umro od gladi da se zabrani pisanje?

- Možda malo pretjerujem, ali malo, jer od nečega se treba živjeti i sada, kako ja nemam paralelnog zanimanja, a nemam neku naplativu vještinu, onda mislim da bi stvarno bio ozbiljan problem s mojom prehranom, priznaje Ivanišević.

"Krimići s greškom"

Kako sam kaže, Ivanišević piše "krimiće s greškom", no u svojoj novoj knjizi "Nešto na žlicu" nema baš nekih simpatija za kriminalce.

- Nemam, naravno. Zapravo, ja imam jednu načelnu polazišnu točku. Kriminalci su idioti. Ovi genijalni kriminalci o kojima mi čitamo u knjigama ozbiljnih pisaca ili gledamo u filmovima, oni postoje samo u mašti pisaca i scenarista. Većina kriminalaca su idioti. Ali, kako ja pokušavam na neki način izmaknuti se vlastitoj stvarnosti i ponuditi neku uljepšanu verziju stvarnosti, tako ti moji idioti jesu idioti, ali nisu toliko maligni i zastrašujući. Ti moji idioti u knjigama uglavnom nasmijavaju, nisu prijetnja. Ispast će 'spoiler', ali nije 'spoiler', no ja mislim da kad netko počne čitati "Nešto na žlicu", bit će mu jasno - to je krimić u kojem nitko ne pogine. Nemam smrtnih slučajeva. U toliko kažem da je to krimić s greškom, objašnjava Ivanišević.

Dodaje da uvijek počne pisati s idejom da će napraviti pravi, pošteni, standardni, školski krimić.

- Ne mogu ja biti brutalan kao ovi skandinavski pisci, ali će potrebno biti dva, tri, četiri, pet leševa jer je to žanrovski rekvizit. I onda se negdje dogodi nešto. Ovdje znam gdje se to točno dogodilo. Dogodilo se na 16. retku knjige. Priča počinje, dakle, u noći oslobođenja Splita. Imamo jednog uplašenog mladića koji, za razliku od većine momaka iz svoje generacije, nije se pridružio partizanskom pokretu. Sad se pobjednici vraćaju u grad, a on je uplašen. Uplašen je to više što je iz miješanog braka. Njemu je otac Hrvat, a majka mu je Talijanka. U 16. retku ja sam mami trebao dati neko ime. To je stvar podsvijesti, ali zazvučalo mi je lijepo ime Ottavia, a onda sam pomislio zašto je Ottavia dobila ime - vjerojatno je dobila ime prve Ottavije koje su dobivale imena kao osmo dijete u familiji. I onda sam ja napisao u 16. retku da je ta gospođa rođena kao osmo dijete u obitelji trgovca iz Pule jer je on pokušavao napraviti sina i tek nakon njezinog rođenja je odustao od pravljenja familije. I već sam ispuhao balon potencijalne tragedije. I onda sam rekao sebi: "Ivaniševiću, ti ne možeš," kaže on.

Kuhanje i pisanje

Ivanišević radi od kuće, pa u obiteljskoj podjeli rada, on je zadužen za kuhanje.

- Ja 'multitaskam', malo preludiram po tipkovnici, onda se izmaknem pet metara i kuham. I naravno, to je nevolja svih koji kuhaju. Ti stalno nešto probaš, čokneš, dok rezuckaš. I tako da se meni dan pretopio u jedan veliki obrok koji se rijetko prekida. Tako da mi je hrana važna, priča Ivanišević.

Hrana, ali i druga zadovoljstva poput pića i pušenja strast su njegova glavnog lika u "Nešto na žlicu" inspektora Nalisa. On sve to, naime, neumjereno konzumira. Po tomu su karakterno slični, priznaje Ivanišević, no dodaje da on sam mora paziti što će pojesti i popiti.

- U mom slučaju se počne paziti od prve dijagnoze. Liječnici su me suočili s činjenicom da sam savršenog općeg stanja, da imam nevjerojatno uščuvan organizam, a onda se i pokažu ti žuti kartoni pa se resetiraš ili nastaviš. Ja nisam baš uzoran u tom smislu. Kako ćeš se odreći svega? Ne možeš se odreći svega. Što je pokojni Mosor znao govoriti: "Umrijeti zdrav je nepristojno," napominje Ivanišević.

Hrvati i optimizam

Glavni junak, bivši inspektor Nalis, pita se na jednom mjestu u knjizi kako biti Hrvat i biti optimist? Ivanišević na to pitanje odgovara - teško.

- Ja bih se tu oslonio na možda najbolju definiciju razlike između optimista i pesimista. Billy Wilder, čuveni redatelj, on je rođen kao austrijski Židov i počeo je karijeru u Austriji pa u Njemačkoj. I onda, kad su došli nacisti na vlast, otišao je u Hollywood i tamo je napravio čudesa, veličanstvene filmove. S obzirom na to da se deklarirao kao pesimist, njega su, već u već postarijoj dobi, pitali može li opisati razliku između optimista i pesimista. On je rekao ovako: "Optimisti su završili u krematoriju Auschwitza, a pesimisti danas imaju vilu na Beverly Hillsu." Naravno da nisu svi Židovi uspjeli pobjeći, neki su mislili da stvari neće biti tako strašne. Njemu je od prvoga dana bilo jasno da će stvari biti tako strašne. Otišao je u Pariz prvo, pa je onda iz Pariza otišao u Ameriku. I on je zaista taj intervju davao u vili na Beverly Hillsu s bazenom, kaže Ivanišević.

Što bi se trebalo dogoditi da Ivanišević bude optimist u Hrvatskoj?

- Ja sam možda složeniji slučaj. Ja ne znam zemlju u kojoj bih ja bio optimist. Osim toga, ja mislim da svijet u zadnjih dvije godine nikad nije bio gore mjesto. Do prije nekoliko godina, ti si mogao maštati o onome o čemu si desetljećima maštao. Otići ću u Ameriku, pa će tamo biti divno. Sad Amerika izgleda grozno. U usporedbi s Amerikom, čak mi Hrvatska izgleda kao jedno vrlo pristojno i simpatično mjesto za život. Tako da, vremena su grda. A kako biti optimist u Hrvatskoj, ja zaista ne znam. Mislim da bi optimistima trebalo sudskim putem oduzeti poslovnu sposobnost. Kako biti optimističan u ovakvoj zemlji u kojoj smo i dalje ušančeni u 1941. godini? I ne vidim nikakvu nadu da iz 1941. godine izađemo. Mi imamo problem s kalendarom. Mnogi ljudi su još duboko nesvjesni činjenice u kojem vremenu mi živimo. Naime, naši svi izbori su na neki način vrsta plebiscita: ili si za ustaše, ili si za partizane. I zato nam se u životu događa ono što bi izbori trebali rješavati. Izbori su situacija u kojoj se možeš zaštititi od nasilnika koji je osuđeni ubojica, a ima neprijavljeni pištolj, da njega pospreme na neko mjesto. Kad mi biramo neku vlast, biramo vlast koja bi nam jamčila integritet našega života, zdravlja i jednakost pred zakonom. To su pitanja koja se odlučuju na izborima, ocjenjuje Ivanišević.

"Gospodar svemira" Plenković i inflacija

Naš premijer Plenković kaže da je sve više-manje bolje nego što je bilo prije, osim jedne stvari koja je inflacija, ustvrdio je Stanković, pa je Ivaniševića pitao kako gleda na tu njegovu izjavu i njegove ružičaste naočale:

- To nije detalj koji remeti inače harmoničnu sliku. Taj detalj odlučuje o našoj svakodnevnoj egzistenciji. Ja znam da je njemu to teško shvatiti zato što on ima plaću 4 600 eura svaki mjesec, ali ti novci koje on prima su za dobar dio građana ove zemlje spektakularno visoki. To je znanstvena fantastika. I činjenica inflacije je ono presudno što određuje naš život. A on je postao jako nervozan, smatra Ivanišević.

Dodaje da je sigurno problem to što je Plenković predugo to što jest.

- On je već 10-12 godina gospodar svemira i onda čovjek kad toliko dugo obnaša dužnost gospodara svemira, povjeruje da je zaista to, da je skoro pa mitološko biće. Dakle, on ne živi u ovoj stvarnosti. On može ceremonijalno otići na tržnicu da bi ga netko snimio: "Eto nam premijera na tržnici. " Ali za njega je inflacija nešto što dobije na papiru, a za normalnog građanina ove zemlje inflacija je nešto s čime se suočava od zore kad ide na tržnicu kupiti nešto, ocjenjuje Ivanišević.

Zbog svojeg posla u Slobodnoj Dalmaciji Ivanišević mora pratiti sve vijesti, iako bi volio da ne mora.

- Ne postoji način da se izuzmem iz toga. Ali s druge strane, jedna stvar kod novinarstva nije loša - izložen si tom valu informacija puno više nego ostali ljudi, ali imaš i jedan blagoslov tog posla. Svi se mi zbog tih vijesti osjećamo frustrirano, nezadovoljno, bijesno čak. I onda kad si, recimo, običan građanin, taj bijes potiskuješ u sebi, a ja imam tu sreću da ga mogu materijalizirati u novinski tekst, pa sebi sačuvati nešto živaca jer imam nekakav odušak. To je dobra stvar s novinarstvom. Druga stvar je što kad se baviš novinarstvom u ovako maloj zemlji, imaš osjećaj da već 20, 30 i više zapravo godina sviraš na jednoj žici. Pa ja zadnjih 12 godina ne pišem ni o čemu drugom nego o Andreju Plenkoviću. Da je meni netko rekao da ću 12 godina svoga života posvetiti iz dana u dan Andreu Plenkoviću i šačici njegovih adlatusa, to je kao da si mi opisao da će moj život biti jeza, što na nekoj razini jest sljedećih 12 godina. To je strašno, kaže Ivanišević.

Jesu li Hrvati duhovit narod?

Stankovića je zanimalo i smatra li Ivanišević Hrvate duhovitim narodom:

- Jesu. Svake četiri godine biramo HDZ - pa za to moraš biti zaista duhovit. Zamislite, čak imamo i drastičnije slučajeve. Zamislite nekoga tko je na lanjskim izborima izabrao Penavu, Dabru, Čipu... Pa to je tako razvijen osjećaj za humor koji graniči s osjećajem za tumor. Ali, govoreći ozbiljno, ja ne vjerujem u kolektivne talente, niti grupne talente. Znate, Česi su, recimo, kao duhovita nacija. Pa na jednog Hašeka je vjerojatno dolazilo 1000 dosadnih gnjavatora Čeha. Mislim da s tom pričom treba prestati. Ja ne mislim da su Hrvati duhovit narod, ali ako dokažemo da smo duhoviti, što od toga imamo? Bitnije bi bilo da imamo dovoljno ljudi koji su duhoviti, bilo bi lijepo da imamo dovoljno ljudi koji se znaju smijati na pravim mjestima. To je veći problem, komentira Ivanišević.

Postoji li u Splitu specifičan smisao za humor u odnosu na druge dijelove Hrvatske?

- Je, specifičan je. Srodan mu je, recimo, šibenski. Stari Brešan mi je rekao jednom: "Pa splitski je humor rafiniran, gospodski, naš je divljiba." Ako je splitski rafiniran i gospodski, što je to onda u Šibeniku?Kaže on: "Vidjet ćete, vidjet ćete." I jesu, Šibeničani su tu malo luđi. Naš je humor nastao u miješanom braku između potrebe za smijanjem i potrebe da se bude surov. Splitski humor je agresivan, napadački i onda je nevolja kad ljudi vjeruju da su duhoviti, a zapravo nisu duhoviti, samo su surovi. To nije ona nekakva umivena meka varijanta kao što su, recimo, Česi. Naravno, kad je dobar, onda je najbolji na svijetu, a nije uvijek dobar. Samo što je u Splitu svaka generacija imala svoje izražene osobnosti koje su nasmijavale ljude. U jednoj generaciji je bio Smoje, u drugoj generaciji su bili Feralovci... 10 godina iza toga je recimo Saša Antić iz TBF-a. Jedna od komponenti tog TBF-ovskog paketa je i smijeh, humor. Pa još mlađa Tisja Kljaković. Uvijek ima tih istaknutih pojedinaca. Naime, to je valjda ono: "Škrta zemlja svoje blago daje. " Ali može li se iz tih nekoliko pojedinačnih slučajeva izvoditi zaključak da je Split grad duhovitih ljudi? Ja se ne bih zakleo, ustvrdio je Ivanišević.

Hajduk kao Del Boyeva uzrečica

Ivanišević je navijač Hajduka, no kaže da spada među one najhladnije.

- Nije mi svejedno, ali da će meni život bit upropašten nakon još jedne upropaštene sezone - neće. Zapravo, naš problem nije to što nismo prvaci, nego je problem da su ljudi toliko bedasti da misle da je situacija kao što kaže Del Boy - dogodine u ovo vrijeme bit ćemo milijuneri, dogodine u ovo vrijeme bit ćemo prvaci, kaže Ivanišević.

No, dodaje on, lakše je ostaviti ženu nego klub.

- Jer time se na neki način ostavljaš svog identiteta, svoje povijesti, koječega. Opet, meni je lakše, ali ja znam ljude kod kojih je to zaista važno pitanje... Ono, suze teku same, smatra Ivanišević.

Stanković je prokomentirao da prigovara na neki način desničarima da su u krvi i tlu, a dobrim su i ljevičari dijelom takvi kad je Hajduk u pitanju, ciljajući na Borisa Dežulovića.

- Ali Dežulović je, recimo, primjer čovjeka koji je svjestan svoje bolesti. On zna da ima problem i pokušava se s njim nositi, a nosi se tako da piše knjige. Te knjige ne proizvode zlo, dapače, proizvode društvenu korist, ja sam u to uvjeren, knjige su sjajne. Govorim o "Bilim librima". Međutim, postoje neki ljudi, nije važno koji, koji su jako bistri, među najpametnijim ljudima koje ja znam, koji nisu ni svjesni da su bolesni. To su još drastičniji slučajevi. Znam neke ljude iz Srbije koji su prestali navijati Zvezdu jer su rekli: "To je postao četnički klub, a zove se Zvezda," odgovara Ivanišević.

Sportaši kao najbolji ambasadori - "groteskno"

Što Ivanišević misli o ocjenama da su sportaši najbolji ambasadori države:

- To je jedna od najgrotesknijih floskula koja me više ne može ni uzrujati. Po toj bi logici značilo da je velika atletičarka Jarmila Kratochvílová bila važnija i utjecajnija na bilo koji način od Miloša Formana, ili Jiříja Menzela, od Milana Kundere, od Jozefa Škoreckog. Pa nije Češka velika po Jarmili Kratochvilovoj, sirotici koju su pumpali steroidima, nego je velika po genijalnim umjetnicima. Kažu: "Zbog njih se čulo za Hrvatsku. " I što čovjek koji je čuo za Modrića, koji je jedan od najvećih nogometaša svoga vremena, preko te činjenice može znati o Hrvatskoj? Ništa. Osim da se tamo rodio. Konačno, ili prije svega, on je veliki nogometaš postao u Tottenhamu, pa Realu, i sad Milanu. On nije napravio karijeru u Hrvatskoj. On se odlio. Kako odlijevamo mozgove, odlijevamo i noge, smatra Ivanišević.

Buka društvenih mreža

Kako se Ivanišević nosi s bukom koju stvaraju društvene mreže - prvenstveno što se tiče novinarstva?

- Pokušavam je ignorirati. Naime, ta buka je razlog zašto smo mi sve manje važni. Ja cijelo vrijeme govorim da, paradoksalno, položaj novinara nikad nije bio bolji i nikad nije bio gori. Bolji je utoliko što više nema pritisaka, kako pišeš, što pišeš, nemoj o ovome, nemoj o onome. Ja dugi niz godina ni najmanjeg pritiska ne osjećam, ni onog sofisticiranog, a kamoli, ne daj Bože, da te netko zove. To je zato što smo nevažni, a nevažni smo, među ostalim, zato što je žamor koji proizvode društvene mreže nadglasao ove nijansirane glasove, recimo to tako, koje novinarstvo proizvodi, ocjenjuje Ivanišević.

Ipak, napomenuo je Stanković, jedan segment u novinarstvu nije postao nevažan - onaj istraživački zbog kojeg se i dalje smjenjuju ministri i predsjednici vlada.

- To da, ali istraživačko novinarstvo je skupo novinarstvo i hrabro novinarstvo. I u idealnim vremenima bilo je malo pravih praktičara istraživačkog novinarstva. Zato ja i mislim da su novine bez utjecaja kakav su imali prije. Ali, s druge strane, sve zapravo važne afere koje su potresle ovu zemlju izašle su iz medija. Nije ih otvorio ni DORH, nije ih ni oporba, čiji bi zadatak bio da traže slabe točke vlasti. Stalno ponavljam rečenicu da je Drago Hedl učinio više toga od kompletnog pravosuđa RH. On je čudo. Naime, on ima nekoliko svojstava koja su iznimna - jedno je to da je apsolutno svoju glavu, doslovce, svoj život u bezbroj prilika stavio na kocku. Druga stvar je to što hrabrost nije dovoljna. Moraš biti vrhunski profesionalac, što on je. I na koncu, moraš imati želudac za baviti se time, smatra Ivanišević.

Kukavičluk kao osnovno građansko pravo

Doživljava li sebe kao hrabrog čovjeka?

-  Apsolutno ne. Nisam ja nikad bio u poziciji da testiram svoju hrabrost. Vjerujem da nisam hrabar. Zauzimanje nekih političkih ili moralnih izbora je za mene pitanje želuca, ne pitanje racionalne odluke. Ovo je zemlja heroja, čudesno nešto. Mi proizvodimo heroje kao kelj. Ja mislim da bi u kukavičluk trebalo biti osnovno građansko pravo. Moja definicija heroja je vrlo blizu one da je heroj zapravo sinonim za očajnog čovjeka, jer opcija bivanja herojem se pojavljuje onoga trenutka kad više nema što izgubiti. Postoje, dakle, heroji, ali oni su zaista rijetki, a u ovoj zemlji ih imamo. Imamo obrt proizvodnje heroja, kaže Ivanišević.

Ni književnost danas nije važna

Jednom je prilikom Ivica Ivanišević izjavio da ni književnost više nije baš važna.

- I to ne samo naša književnost. Svojedobno, kad bi se Njemačka našla pred nečim, onda se pitalo što misli Günter Grass o tome. Kod njega bi došli novinari svih ozbiljnih listova i onda bi on nešto mudro ili manje mudro rekao. Svaka kultura ima svoje Krleže. I otišlo bi se kod tih pametnih ljudi da bi se pitalo. Danas su svi i ti veliki pisci, kojih i dan danas ima, samo kamenčići informativnog mozaika. Što se tiče naše književnosti, ja mislim da se nikad nije pisalo bolje, nikad se nije pisalo više. Za ovako jednu malu zemlju, mali jezik i malu kulturu, ako imate godišnje između 50 i 70 romana koji su objavljeni, tu ne računam samizdate, nego u profesionalnom izdavačkom pogonu, i ako imate barem 10 vrlo dobrih, a 3 ili 4 u sezoni koji su sjajni, to je fenomenalna brojka. Kad bi se neke druge sfere javnoga života funkcionirale kao hrvatska književnost, mi bismo bili na konju, smatra Ivanišević.

"Mlade treba kočiti"

Nedavno je održana norijada i nova generacija maturanata završila je svoje srednjoškolsko obrazovanje i ide dalje u život. Kako gleda na te mlade?

- Ja se volim sjetiti one Arsenove: "Mlade treba kočiti." Ali dobro, mimo toga, ja mlade sve manje razumijem, a već ih se polako počinjem i plašiti, ali im slabo ja išta mogu prigovoriti jer mlade je stvorila moja generacija. Mi smo ti, globalno... Pustimo sad Trumpa koji ima 800 godina, ali ljudi koji imaju moje godine su na vrhu svega svugdje, u svim zemljama. Oni formatiraju svijet kakav jest, pa se tako formatiraju i Hrvatsku. Ako imamo problema s današnjom djecom, mi smo ih napravili takvima. I plašim se zbog nekih stvari koje su zapravo rubne, mozgu se čine rubne, a meni se čini da su važne. Ja živim u kvartu gdje ima dosta tih srednjih škola i onda ako se potrefi da hodaš ulicom kad se završi nastava, vidiš da su svi odjeveni isto. Oni su uniformirani. U mojoj generaciji bio si veća faca ako si više odudarao od nekakvog 'mainstreama', zaključio je Ivanišević.