Vratila se u Hrvatsku nakon traume: "Sad imam svu slobodu svijeta"

Anamarija Matoc deset je godina radila za najveće auto-moto kompanije u Francuskoj, Austriji i Nizozemskoj, nakon čega se vratila u Hrvatsku.

U HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2, posvećenoj životu u inozemstvu i povratku u domovinu, progovorila je o svojim negativnim iskustvima života u tim državama, te o razlozima svoga povratka.

- Nakon tih deset godina rada vani i raznoraznih iskustava odlučila sam se vratiti u Hrvatsku. Ne znam hoću li ostati, ali zasad sam tu, rekla je Anamarija.

- Odlazim iz života koji se sastojao od putovanja, boravka u avionu i života u koferu jer to jednostavno nije život. To izgleda super na društvenim mrežama i na LinkedInu možda, ali to nije stvarnost. Stvarnost je ta da ja jednostavno nisam imala život jer sam se utopila u tom paradoksu da, ako radiš ono što voliš, nećeš morati raditi nijedan dan. To baš nije tako.

U lipnju prošle godine, u devetom mjesecu trudnoće, izgubila je dijete. Bila je to prijelomna točka nakon koje je, kako je rekla, dobila potrebu ispričati priču o tome koliko su neki zdravstveni sustavi u usporedbi s hrvatskim grozni.

"Marokanci, Hrvati, sve je to njima svejedno"

Anamarija, inače iz Velike Mlake, rekla je kako se uvijek izdvajala iz društva jer je nikad nisu zanimale stvari koje su zanimale curice, već ekstremni sportovi, motocikli, automobili... Prvi sponzor bila joj je baka, koja joj je kupila prvi motocikl.

- Baka je imala 80 i koju kad je sjela prvi put sa mnom na motor. Baka je bila zmaj, prisjetila se.

Išla je u Zrakoplovnu školu, gdje je pala razred zbog matematike. Fakulteti je nisu zanimali, htjela se baviti motorima. Zaposlila se na aerodromu, no nakon dva-tri mjeseca shvatila je da taj posao nije za nju. Otišla je raditi u tvrtku Kiska u Austriju, iako nije znala ni njemački jezik. Njezina odluka da napusti siguran državni posao na aerodromu dočekana je, kaže, strašnim reakcijama. Na probnom roku radila je za 1200 eura, a nakon primanja za stalno plaća joj je dignuta na 1500 eura.

- Ja sam se u početku doslovno ubijala jer sam im htjela dokazati zašto su me uzeli. Bila sam uvijek ujutro od 8 do jedno 19, 20 u uredu, rekla je Anamarija, koja je u Kiski radila kao product manager.

- To je tako počela i navikla sam ih na to, dodala je.

Nakon napornih deset poslovnih dana u Coloradu srušila se u uredu i hospitalizirana je s anemijom.

- Nisam nikad prije toga imala nikakvih prehlada, virusa, gripa, apsolutno ničeg. I to je tako malo-pomalo počelo, rekla je.

- Nije to neki život. To je život ponedjeljak-petak cijeli dan, živjela sam da u petak sjednem na motor ili u auto i odem u Hrvatsku. Tamo nisam imala što raditi, dodala je Anamarija.

Naime, rekla je da su Austrijanci zatvoren i konzervativan narod koji baš i ne prihvaća strance.

- Tu smo im, Marokanci, Hrvati, sve je to njima svejedno, Ausländer. I samački je to način života. Jednostavno nisu baš jako otvoreni za neka nova prijateljstva, a ako i jesu, onda je to tako sve nekako nategnuto. Meni osobno jadno, nema tu neke prisnosti, topline, ničega, kao i u Nizozemskoj, rekla je Anamarija, koja je u emisiji opisala i loše poslovne odnose.

"Shvatila sam da živim u koferu"

Iz Austrije je otišla u Francusku, u Peugeot. Hrana u Francuskoj bila joj je puno bolja - prava prirodna hrana, za razliku od navodne bio hrane u Austriji - a bolji su joj bili i ljudi.

- Financijski bolje, zdravstveno sam se nekako malo oporavila, jer su ljudi bili puno otvoreniji za druženja, rekla je Anamarija.

- Francuska mi je bila puno bolja.

Potom je otišla u Nizozemsku, u Yamahu.

- Nizozemska mi je nakon svih tih iskustava bila kao nekakva bogomdana zemlja - prvih šest mjeseci. To je u svakoj zemlji tako dok nisam naučila da to baš i nije tako. To je onaj početni entuzijazam, kao u braku, ružičaste naočale, sve je super, rekla je.

Bila je izuzetno zadovoljna plaćom od 3200 eura u Yamahi s bonusima. Međutim, naporan rad počeo je uzimati danak. 2021. godine imala je 40-ak letova.

- To mi je bilo sve super dok jednostavno nisam shvatila da živim u koferu, nemam vremena ni za što, rekla je.

Gubitak nerođenog djeteta

Anamarija se poslije vratila u Austriju, gdje se udala. Ondje je doživjela traumatično iskustvo sa zdravstvenim sustavom.

- Ljudi žive u nekakvoj zabludi da je sve bolje vani. Nije.

- Tu u svakom trenu možeš otići u nekakvu privatnu kliniku, ako si to, naravno, možeš priuštiti, na nekakav sistematski pregled, i imat ćeš rezultate za dva-tri dana. To tako ne funkcionira u Austriji, rekla je Anamarija.

- Recimo, uzimanje krvi. Dođem dati krv, onda se ta krv šalje u laboratorij, taj laboratorij šalje mom doktoru, i ako je taj doktor danas dobre volje, onda će mi on reći "imaš manjak željeza" ili "imaš neku bakteriju". Ako nije, onda će mi to prešutjeti, dodala je.

To joj se, kaže, dogodilo prošle godine, dok je čekala prvo dijete sa suprugom. Bila je trudna skoro devet mjeseci kad je djetetu stalo srce.

- Taj njihov princip, taj pristup u toj bolnici je sve samo ne ljubazan i emotivan.

Ispričala joj je kako joj je medicinska sestra dala prospekt za koji je isprva mislila da je o psihološkoj pomoći, a zapravo se radilo o prospektu za fotografiju mrtvorođenčadi.

- I sad ja to gledam i mislim si - je 'l od svih stvari koje se mogu u tom trenu reći, dogoditi, ne znam, pružiti ruku, vi meni dajete prospekt za fotografiju mrtve djece? Što da radim s tim? Da si objesim to doma na zid?

Htjela je ići na carski rez, ali su liječnici inzistirali na tabletama.

- Oni su mene počeli filati tim tabletama, to je trajalo tri i pol dana, prisjetila se. 

- Ništa se nije događalo.

Anamarija je navela i da im je bilo potrebno čak pet mjeseci da naprave obdukciju, što su pokušali opravdati manjkom ljudi.

- Zamjerila mi se Austrija po pitanju više toga. Jednostavno, u tu zemlju ne da više ne želim kročiti mrtva, nego...

- Urnu su htjeli poslati poštom. Evo, toliko o tome, rekla je Anamarija.

Sada je u Hrvatskoj s majkom, a čeka da joj dođe i suprug.

- Ja imam sad svu slobodu svijeta. Sretna sam s malim stvarima, ne moram više toliko letjeti, rekla je.

- To vrijeme koje imam je neprocjenjivo. Izašla sam iz tog matriksa, nitko me ne maltretira, ako hoću popiti čaj u 15 sati u srijedu, odem i negdje sjednem i popijem čaj i razmišljam i kontempliram o životu, zaključila je Anamarija.

"Nisam otišla u Irsku biti socijalni slučaj"

U emisiji su prikazane i priče još troje ljudi koji su napustili Hrvatsku pa se vratili. 

Sebastijan Draksler također je radio u Austriji, a naposljetku se vratio u rodni grad, gdje je kupio kuću i oženio se.

- Ja sam stvarno zadovoljan svojim povratkom u Hrvatsku zato što volim ovu zemlju. Pakrac i Lipik drastično su se promijenili u ovih osam godina otkad sam otišao i vratio se. Vidi se da se obnovilo dosta i mislim da je sada u Hrvatskoj nezamislivo, kao prije osam godina, kad sam otišao, da ljudi rade tri-četiri mjeseca bez plaće, tako da se ipak vidi napredak i svjetlo, rekao je Sebastijan.

Mario Grgić također je potražio sreću u inozemstvu, radio je u Njemačkoj, no prije pola godine vratio se u selo pokraj Pakraca. 

- Nijemci kao poslodavci cijene pošten rad, sve najbolje o njima, ali opet me vukla želja - joj, pa ja bih se vratio, napravio bih nešto u svojoj domovini, rekao je.

Prije pola godine u Hrvatsku se vratila i njegova djevojka Julijana Delač, nakon devet godina u Irskoj.

- Više je faktora koji su me vratili u Hrvatsku. Prvi i najbitniji je ljubav, želja za otvaranjem vlastitog posla, rekla je Julijana, majka osmogodišnje kćeri.

- Život u Irskoj je lijep, ali podsjeća na vječiti studentski život jer zbog cijena nekretnina ti ne možeš živjeti sam sa svojom obitelji. Ili kao samohrana majka možeš, ali to bi impliciralo da si na socijali, a ja nisam otišla u Irsku biti socijalni slučaj, rekla je.

Mario je rekao da za pokretanje vlastitog posla treba prikupiti jako puno papirologije i da nije uspio dobiti nikakav poticaj od države.

- Malo me to razočaralo, ali opet nisam izgubio nadu da nastavim dalje. Ne strepim da će moj povratak u domovinu biti loša odluka zato što imam svoj nekakav jasan cilj, rekao je. 

Cijelu emisiju možete pogledati u nastavku: