Ratni heroj Đuro Kovačević: Rat je zločin sam po sebi

Gost emisije Nedjeljom u 2 bio je je heroj Domovinskog rata Đuro Kovačević koji je, među ostalim, govorio o ratu i našem odnosu prema ratu, te o posljedicama koje je rat ostavio na naše društvo i tome što možemo učiniti da se rat više nikada ne ponovi.

Sa svih strana bombardirani smo ratnim temama, a prije 30 godina i sami smo bili u ratu.

- Takva destrukcija, valjda najgora, koju je čovjek ikada smislio na svim ljudima na neki način ostavlja tragove, ustvrdio je na početku emisije urednik i voditelj Aleksandar Stanković, najavljujući svojega gosta.

Đuro Kovačević, rodom iz Metkovića, tijekom Domovinskog rata bio je tri puta ranjavan i tri puta vraćan na bojište.

Supruga Maja Kovačević u uvodnom je prilogu istaknula da da je život s Đurom težak, ali nije nikad dosadan, a sam Đuro je ustvrdio:

- Možda sam mogao biti vrhunski sportaš ili dobar književnik, a evo sad sam samo dobar invalid, rekao je Kovačević, koji i dan danas u svojem tijelu ima metak.

Ima preko 200 šavova i gotovo da nema dijela tijela gdje nije bio ranjen.

Umjesto za Švicarsku, odlučio se za bojište

Đuro nerado daje intervjue, no u ovom rijetkom javnom nastupu, u emisiji Nedjeljom u 2, prisjetio se početaka svojeg ratnog puta. Kad se, naime, vratio iz JNA, odlučio je braniti Dubrovnik.

- Roditelji su bili protiv. Oni su mi već su sredili preko našeg bogatog rođaka posao i stan u Švicarskoj. Tako da ja ne bih bio prognanik. S druge strane, to su moji ljudi ovdje. Ja sam rekao da nema šanse. Otac mi je onda rekao da ću s takvim mentalitetom poginuti, a ja sam odgovorio - onda ću poginuti, prisjetio se Kovačević.

Od svih bojišta na kojima je bio, najgore mu je bilo u Bosni i Hercegovini:

- I to na Dinari. Bilo je minus 36 stupnjeva noću, a po danu minus 30, kaže Kovačević.

O svojem životnom puti i ratnom iskustvu Kovačević je napisao knjigu "Tako je pisao Ajant". Ajant je, naime, njegov nadimak.

- Ajant je starogrački heroj. Ljudi ga znaju možda kao Ajaksa ili Ajas. On je čovjek koji je pod Troju doveo sve što ima – i sina i kćer. Nije on došao tu do pljačka. Dva puta je pobijedio Hektora i taman je htio da ubije Hektora, i onda ga nije ubio, objasnio je Đuro.

Stanković je istaknuo da nije znao da postoji čovjek koji tako piše o Domovinskom ratu, te je kroz cijelu emisiju provukao ulomke iz Kovačevićeve knjige.

"Čišćenje" bunkera u Bosni

U Bosni je Đurina postrojba imala zadatak "čišćenja" bunkera.

- Za prvih deset minuta, zbrisano je pola naše satnije. Tamo je bio ranjen moj prijatelj. Nisam mogao ostaviti čovjeka. Ja sam bio udaljen četiri metra od bunkera, i jedini je način bio da ja izađem pred cijevi, da ispalim hrpu metaka i onda pokušavam njega gurnuti dolje da ga uhvate, a sa mnom je gotovo, kraj priče... Međutim, on je poginuo, je to nisam znao. Spasio me Ivan Gotovac, jedan plemenit čovjek. On me previo. To su bile strašne rane, ispričao je Đuro Kovačević.

Nakon toga morao je još šest sati hodati do transportera da bi došao do medicinske pomoći.

- Koliko sam izgubio krvi, trebao sam umrijeti. Taj se transporter još i pokvario, ističe Kovačević.

Opisi rata na kakve se rijetko nailazi

- Ja osobno smatram da je rat zločin sam po sebi. Netko tamo ubije 5 ljudi, a ja imam uniformu i ubijem ih 50. To je to. Samo zato što imam uniformu, smatra Kovačević.

Kako sam kaže, rat od čovjeka kao što je on, koji voli ljude, stvorio ubojicu:

- Ja ne znam postoji li bog. Ako postoji, onda ima dobar smisao za humor. Ja sam potpuno antiratno raspoložen. Odmah sam znao da je to nešto što nije istinito, dodaje Đuro.

Jeste li uspio oprostiti sam sebi?

- Ne. Čovjek koji za sebe tvrdi da je dobar, u bilo kojem smislu, ne može oprostiti sebi, priznaje Kovačević.

Ipak, smatra da čovjek u ratu može ostati - čovjek.

- Ja imam tu jednu dosta simpatičnu scenu. Otprilike mjesec dana smo čuvali taj položaj i neki neprijateljski vojnik je dolje šetkao. Ja u jednom trenutku shvaćam da će biti smjena. I ustajem i kažem "sklanjaj se, hoćeš da ti se majka u crno obuče". Kad god sam mogao, poštedio bih čovjeka, nisam pucao u njega, nego kraj njega… Rekli su mi da će se vratiti, a ja sam odgovorio "kad se vrati, onda ću ga roknuti", priča Đuro. 

Đuru su odgojile četiri knjige

Iako se, kako sam kaže, izjašnjava kao "klimavi ateist", Đuro Kovačević ističe da su ga odgojile četiri knjige: Ilijada, Odiseja, Biblija i Kuran. U tom ga je smjeru uputila njegova baka Malina, kojoj duguje to što mu je u život usađen niz vrijednosti.

- Poštenje, iskrenost... Naučila me da se nikad ne bojim. Rekla mi je "Vidiš groblje? Jedno je pravoslavno, a drugo je katoličko. Gore si najsigurniji, kad odeš, nema, nitko se nije nikad vratio," prisjetio se Đuro.

Đuro malo teže govori, ali zato puno piše - objavljuje i na Facebooku.

U jednoj od objava na Facebooku osvrnuo se na svoju životnu situaciju - on i supruga žive, naime, od 900 eura mirovine:

- Ja sam ratni heroj kojega je punica na selu i nešto dobrih ljudi spasilo od gladi. A je li mi žao zbog svega? Ne. Žao mi je što nekad ne mogu kupiti neku knjigu. To je sve. Vozim se u Škodi Fabiji i staroj sedamnaest godina, koja nema klime, pa se ljeti moram vratiti kući do deset, najkasnije jedanaest sati. Morao sam izaći iz svoga stana i pretvoriti ga u apartman, da mogu vraćati dugove. Pa otići u kuću moga punca u Hercegovinu, gdje sam našao svoj novi dom i utočište. Da se razumijemo, ratni sam veteran, službeno ratni heroj i ništa ne tražim. Samo konstatiram, objavio je Đuro Kovačević na Facebooku.

"Meni taj Vukovar nikad nije bio jasan"

Bliži se obljetnica pada Vukovara, pa je i to bila nezaobilazna tema razgovora s ratnim herojem Đurom Kovačevićem:

- Meni taj Vukovar nikad nije bio jasan. Ne znam zašto su tako sravnili grad, uništili sve živo. Naravno, ostale su posljedice, ali da su posljedice takve da se 30 godina se nije pomaklo ništa. Pazite, ništa! Ja, da sam na srpskoj strani bio, i da znam da su nekoga odveli u logor ili da su ga negdje zakopali, ja bih rekao, pa jednom se umire. A s druge strane, i Hrvati trebaju ponuditi malo zrno oprosta. Napravite vi korak mali, pa ću i ja... Sve pomalo. Meni je to katastrofa. Isto tako situacija u Mostaru. Mostar je podijeljen popola. Ima ljudi koji nikad nisu prešli na drugu stranu, a džamije i crkve se natječu koja će biti viša, komentira Đuro.

"Živi sada, kad možeš živjeti"

- Tako malo ljudi slušaju jedni druge. Uvijek netko nekoga mrzi. Mislim, tko sam ja? Sutra kad umrem, sjećat će me se par ljudi i gotovo, kraj priče. Nisam ja Napoleon. I kada se razbole, onda u stvari vide da je sve to u inat dušmanima. Ma kojim dušmanima? Koga briga? Živi sada, kad možeš živjeti, zašto ne bi živio, poručuje Đuro.

Smatra li da ljudi čuju njegove poruke i da ih ima smisla ponavljati?

- Pa ima smisla, uvijek ima smisla, recimo, ja sam to čuo. Moja baba je to rekla i ja sam to čuo. Ja sam bio jedini, ali sam čuo, smatra Đuro.

Đuro Kovačević otkrio je da mu je velika želja da posjeti Pariz - zbog supruge Maje koja želi vidjeti taj grad, ali i zbog osobne želje da osjeti duh grada Voltairea i Diderota.

"Čuvajte mir, čuvajte zdravlje"

Na kraju gostovanje u emisiji Nedjeljom u 2, Đuro Kovačević - Ajant uputio je poruku o važnosti očuvanja mira:

- Čuvajte mir, čuvajte zdravlje, i najvažnije od svega - vrijeme. Ne postoji ni jedna valuta na ovom svijetu koja može vratiti naše vrijeme. Znači kada prolazi, ne možete vi kupiti vrijeme. Ono je prošlo. Možete kupiti možda zdravlje, ali vrijeme nikad. Za to treba iskoristiti svaki dan - 'carpe diem', zaključio je Đuro.

Njegovu knjigu "Tako je pisao Ajant" možete kupiti narudžbom preko Dubrovačkog vjesnika, a emisiju Nedjeljom u 2, osim na Prvom programu HTV-a, možete pratiti i preko multimedijske usluge HRTi, te na YouTube kanalu gdje su dostupne su emitirane emisije.