Trupčević i Mazzocco u Nu2: Dva puta do unutarnjeg mira

Oni su svaki na svoj način pokušali naći izlaz iz ovog ponekad surovog svijeta. U emisiji "Nedjeljom u 2" bivši novinari Boris Trupčević i Vojislav Mazzocco govorili su o tome može li se pobjeći od stvari, događaja i osoba koje nas opterećuju.

Trupčević o hodočašću: Ozbiljan napor koji jako nagrađuje čovjeka

Svoju karijeru izgradio je kroz razne uloge novinara, urednika, direktora i predsjednika uprava vodećih hrvatskih medijskih kuća kao što su Jutarnji list, 24sata i Večernji list. Nakon desetljeća intenzivnog rada, odlučio je napustiti medijsku scenu.

Bivši novinar i menadžer Boris Trupčević podijelio je svoju odluku da hodočasti Caminom de Santiago u Santiago de Compostela, gradu na zapadu Španjolske.

33 dana trajalo je hodočašće. Tisuću kilometara je prešao, do Santiaga je hodao više od 800 kilometara, i onda još do obale Atlantika do mjesta koje se zove Finisterra, koje na latinskom znači 'kraj svijeta'. Otkrio je da je bilo lakše nego što je očekivao.

- Ja sam bio fizički pripremljen, jer sam i prije, 2-3 godine prije Camina, se zaljubio u hodanje. Zavolio sam specifično nordijsko hodanje, dakle žustro hodanje sa štapovima, jer sam shvatio da je to najjednostavniji, najjeftiniji i najkorisniji sport ikad. I aktivnost koja čovjeku donosi ono što nazivam "čudo hodanja i nerazmišljanja", kazao je.

Otkrio je da samo sat vremena hodanja čovjeka rastereti od dnevnih stresova, u drugom dijelu hodanja "nađe rješenja problema koje ga muče taj dan ili tjedan bez da ih aktivno traži, a na kraju dođe u posebno mentalno stanje u kojem je vrlo kreativan i dođe do puno novih ideja".

- To je ozbiljan izazov i napor, ali istodobno i napor koji jako nagrađuje čovjeka. Iskustvo koje daje fantastične rezultate, dodao je.

Što hodočasnici mogu naučiti menadžere?

Trupčević je izdao dvije knjige od kojih je druga, "Menadžer hodočasnik", izašla prije nekoliko dana. Sugerira menadžerima da sami odu na Camino ili da pošalju svoje ljude tamo.

- Mislim da kroz to iskustvo, koje je duboko transformacijsko, mogu puno bolje ovladati sobom i mogu postati bolji lider i bolji menadžer, napomenuo je.

- Vjerujem da bi svatko tko želi postati vrhunski menadžer trebao otići na Camino ili neko slično iskustvo jer će ovladati sobom, a jedino ako čovjek dobro vlada sobom, može kvalitetno upravljati drugima.  Jedino ako čovjek dobro razumije sebe, pa čak i ako sebe voli, može dobro razumjeti druge ljude i onda samim time kvalitetnije upravljati i sobom i njima, dodao je.

Na pitanje zašto se menadžeri ne 'vrate sebi' prije nego što zarade ozbiljan novac i zamjere se ljudima, Trupčević ističe da bi i trebalo biti obrnuto te da je knjiga humanistički manifest.

- Zagovara humanistički pristup u poslovanju, ne zato što je to samo lijepo, jer je lijepo biti dobar prema drugima, nego i zato što to može dati bolje rezultate, istaknuo je.

"(Na Camino) nisam išao okajati grijehe"

Osvrnuo se i na komentar novinara Filića koji kaže da je na Camino išao da okaja grijehe, odnosno zbog grižnje savjesti što je sve radio u Večernjaku.

- Nisam išao okajati grijehe i ne mislim da imam neke grijehe koje gospodin Filić spominje, rekao je.

Komentirao je i izjavu da učinkovit menadžer mora biti loš prema ljudima.

- Ne slažem se, mislim da je to naprosto loš menadžment koji je možda i uvriježen kod jednog dijela menadžera. Jedna stvar je biti loš prema ljudima, a sasvim druga stvar je biti strog i pravedan, rekao je.

- Dobar lider je onaj koji izvuče iz ljudi maksimum, ali ne silom, nego da ih inspirira, brine se o njihovu rastu, potiče ljude, dodao je.

O štrajku 2011., Večernjem listu i kolektivnom ugovoru

U knjizi Trupčević na jednom mjestu kaže da je razdoblje novinarskog štrajka 2011. bilo izrazito hektično te da je dobio PTSP. Osvrnuo se na komentare kolega koji su bili u štrajku, nerado ga se sjećaju i kažu da je ugušio taj štrajk, da je to radio za Austrijance i da ta uloga nije bila pozitivna.

- Danas su svugdje u svijetu tiskani mediji izgubili više od 90% prihoda. Kada bilo koji biznis izgubi 90% prihoda, taj biznis je mrtav. Tiskani mediji su najjednostavnije rečeno propali. Samo što je to proces koji je trajao 25 godina, nisu ga svi htjeli vidjeti, rekao je.

- Kad imate manjak novca, morate donijeti neke odluke. To nije nemilosrdnost, nego ne možete poslovati s gubitkom i s negativnim tijekom novca jer će tvrtka završiti u bankrotu. Odgovornost čovjeka na vrhu sustava je da se pobrine da tvrtka posluje zdravo i dugoročno, nastavio je.

- Danas je potpuno jasno da te želje koje su bile u smislu kolektivnog ugovora nisu mogle opstati. Iz današnje perspektive to što je traženo je potpuno nemoguće. A opet, da danas netko ponudi uvjete koje smo mi tada kao Uprava nudili, taj bi bio slavljen kao heroj, dodao je.

Mazzocco otkrio zašto bi umro da je ostao u novinarstvu

Jedan od istaknutijih hrvatskih novinara s više od 20 godina iskustva, napravio je zaokret u profesionalnoj karijeri i životu. Bivši novinar i radnik u skladištu Vojislav Mazzocco otkrio je zašto bi umro da je ostao u novinarstvu.

- Depresija, stres, alkohol, osjećaj besmisla onim što se radi, slušati stalno iste ljude koji ti lažu u lice. Više jednostavno nisam mogao. Ja sam dvije godine ležao u krevetu i jedini izlasci su mi bili u dnevnu bolnicu. Kad sam prelomio da se ne vraćam, sve je krenulo na bolje, ispričao je.

Nakon što je donio odluku i otišao iz novinarstva nije imao ideju što će dalje.

- Nazvao sam par ljudi i pitao ima li kakvog posla za mene, prestali su se javljati, rekao je.

- Neki su mislili da se zezam, da neću raditi bilo što, ali meni je doslovno bilo - daj mi najniže što mogu da ne moram misliti. Javljao sam se na natječaj za poštara, nisu me primili, nastavio je.

- Onda sam imao sreću što mi sestrična radi u Konzumu i preporučila me da me uzmu. Umjesto nekog stranca uzeli su mene, riskirali i nadam se da nisu pogriješili, kazao je.

- Prvo sam pomagao u skladištu, raznosio robu i tako dalje. Poslije na ovom 'smrdljivom mjestu' koje smo vidjeli za otkup ambalaže i tu mi je bilo prekrasno, dodao je.

Mazzocco: Cijelo to vrijeme sebe sam vidio kao uljeza u novinarstvu

20 godina bio je novinar koji nije imao milosti prema moćnicima za koje je smatrao ili došao do podatka da su nešto loše napravili. Međutim, obilo mu se o glavu.

- Vjerojatno jesam preosjetljiv jer cijelo to vrijeme ja sam sebe vidio kao uljeza u novinarstvu. Imposter sindrom - netko će jednom shvatiti da ja nemam pojma što radim i izbacit će me odavde, ispričao je.

- To je trajalo 20 godina, ali ja sam se u međuvremenu razbolio. Osim toga, prvi Božić, Nova godina moje kćeri, ja sam u Gazi. I to tako traje godinama da mene nema, a i kad sam tu, radim od jutra do mraka, nismo se poznavali, kazao je.

O novom poslu i ekipi

- Imam fantastičnu ekipu ljudi koji rade. Ivan je godinu, dvije mlađi od mene, ovi ostali su malo stariji. Od njih se može strašno puno naučiti o svemu i svačemu. Ne samo o ovom poslu kojim se bavimo. Mislim da je bilo odličnih ekipa s kojima sam ja radio i prije, ali ovo je tako jedna mirna, staložena i vrlo vrijedna ekipa, rekao je.

Mazzocco: Ne čitam domaće medije, ne gledam televiziju

 Na pitanje može li se zaista danas pobjeći od medija, loših utjecaja rekao je da - može i ne može.

- Ne čitam domaće medije, ne gledam televiziju. Informiram se na Prvom programu Hrvatskog radija dok se vozim. Kad se informiraš na Prvom programu Hrvatskog radija, čini ti se da živiš u najboljem od svih mogućih svjetova, kazao je.

- S druge strane se i ne može pobjeći. Koliko god se ti sklonio, informacije kao da cure po nekakvoj vinovoj lozi dok ne dođu do tebe. Na kraju sve znaš, ali nisi otrovan. Ne sudjeluješ direktno u tome, ne upijaš svu tu negativu, nego se ona profiltrira. Dođe ti iz treće, četvrte ruke i onda je puno bolje, napomenuo je.

Osvrnuo se i na burnout koji je doživio.

- Zadnje sam radio na Indexu jako puno. Portali su kao jedna zvijer koju treba stalno hraniti. A ja sam još radio manje od drugih, a radio sam puno. Ljudi koji tamo izdrže, to je posebna vrsta ljudi. Oni bi mogli biti bilo što. To su ljudi od čelika. Burnout je došao od toga, otkrio je.

- Ja sam taj burnout osjetio na dan petrinjskog potresa. Kolegica i ja, snimateljica, smo otišli u Glinu, Petrinju. I nakon sat vremena ja shvatim da apsolutno ništa ne osjećam. I kažem joj - idemo doma, ovdje nema ništa. Sjeli smo u auto, otišli, šefica zove luda. Ja rekoh, gle, ja ti to više ne mogu raditi. Nakon dva tjedna sam otišao na bolovanje i više se nisam vratio, dodao je. 

Bipolarni poremećaj i borba s depresijom

Mazzocco je otkrio da boluje od bipolarnog poremećaja s naglašenom depresijom.

- Nemam prave manične epizode. Malo odem nekad visoko, pa se onda srušim jako nisko dolje. I da, to je cijeli život. Jednostavno, to je nešto s čime živim. Ponekad lakše ja nego moja obitelj, ponekad teže meni. Ali uz dobre lijekove, izvrsne liječnike, to se drži pod kontrolom, ispričao je.

Ispričao je kako se kod njega manifestira bolest.

- Meni se znalo dogoditi da samo u jednom trenutku nazovem na posao i kažem -  gledaj, ja ne mogu više i onda me ne bi bilo po 15 dana dok se ne bih ustabilio, rekao je te dodao da "to nije lijenost, jednostavno ne možeš".

Imao je najcrnijih misli i razmišljao o kraju života, a trgnula ga je njegova kći.

- Bila je to jedna moja epizoda depresije. Moja Ema je na jednom post-it napisala što je po njoj bio događaj dana. Pisala je 'tata je ustao'. Ona je tada još uvijek bila u vrtiću, dodao je.