Senegalac u Hrvatskoj: Na našu se glazbu brzo naviknuo, ali na jednu stvar neće nikada

Senegalac Commi Balde Kouyate živi u Zagrebu već 9 godina. Zaljubio se u Hrvaticu i uz ženu svog života dobio i hrvatsku adresu.

Subotnja gužva u malom zagrebačkom restoranu. Podne je. Uz kavu valja nešto i prezalogajiti. Deseci oku i nepcu ugodnih bruncheva izlazi iz kuhinje, a priprema ih i on.

Senegalac Commi Balde Kouyate živi u Zagrebu, u Hrvatskoj, već 9 godina.

Preselio se krajem 2012., godinu dana nakon što je Hrvatsku posjetio prvi put. A dovela ga je ljubav. Zaljubio se u Hrvaticu, i uz ženu svog života dobio i Hrvatsku adresu.

- Ovo je moj drugi dom, nakon Afrike. Gdje god odem, ovamo se vraćam. Ovdje se osjećam smireno i ugodno. Jako mi se sviđa Hrvatska, kaže.

Život ovdje potpuno je drukčiji od onog u Senegalu. Razlikuje se sve, od kulture do ponašanja ljudi. No, Commi se ovdje sasvim dobro snalazi. Osim što s našim jezikom povremeno muku muči.

- Imam malo problema s njim. Danas već mogu pomalo razgovarati, a razumijem gotovo sve. Tako da sam zadovoljan. Najviše problema imam s mijenjanjem rečenica, kad istu stvar možeš reći na više načina. To me izluđuje! Zašto ste tako zakomplicirali?!, pita.

Komplicirana mu je i naša birokracija. Kada se selio ovamo, papire je čekao godinu dana. Radna dozvola, dozvola boravka, pa fali ti još jedan papir. To ga je izluđivalo. No, s poslovima je uvijek imao sreće. Kaže, tko želi raditi, posla ima. A svoj trenutačni posao kuhara obožava. Formalnu naobrazbu nema, kuhati je naučio usput.

- Jako volim kuhati i uživam u tome. Kuhanje je za mene poput sviranja instrumenta. Miješaš stvari kako bi ti tanjur izgledao lijepo, baš poput stvaranja glazbe za nekoga tko je želi slušati. Tako se osjećam dok radim s hranom. Ljudi su ti koji konzumiraju moja jela i želim im servirati nešto lijepo, da požele to jesti čim vide tanjur, kaže.

Ne povlači Commi paralelu s glazbom bezveze, jer kad mu završi radno vrijeme u restoranu, on se baca na svoju najveću životnu strast.

- Meni je glazba u krvi. Moja majka je pjevačica. Tako da sam odrastao u glazbenoj obitelji i to je ostalo u meni. Jednostavno nisam mogao izbjeći glazbu. Glazbu volim više od ičega drugoga. Što god radio, glazba mi je na prvom mjestu. Imam svoj bend koji se zove Kaira Kela. Kaira Kela znači mirotvorac i postojimo već 7 godina, rekao je.

I sviraju afričku glazbu koju Commi sam piše. Spoj je to tradicionalne glazbe zapadne Afrike i moderne glazbe. U bendu Commi svira djembe bubnjeve, tradicionalni instrument zapadne Afrike izrađen od drva i kozje kože. Iako im je afrički ritam jedini beat, Kaira Kela je sve samo ne sto posto afrički bend.

- Zapravo, ja sam jedini Afrikanac u bendu. Ostali su svi odavde, Hrvati. Hrvatska ima sjajnih glazbenika. Ne slušam ih sve, neke nisam nikad ni čuo, ali znam poslušati Gibonnija, Olivera, Dinu Dvornika. Njih trojicu obožavam. Slušam ih dosta jer me njihova glazba emotivno dirne, kaže.

Na našu se glazbu brzo naviknuo, ali na jednu stvar neće nikada.

- Vrijeme je ludo. Nikad ne znaš hoće li biti sunčano, vjetrovito, hoće li padati snijeg ili kiša. Zato kad izlazim iz kuće u svoj ruksak stavim sve što bi mi moglo trebati. Imam i kišobran i sve. Tako da kakvo god vrijeme bude, ja sam spreman, rekao je.

A spreman je i za prvi posjet obitelji u Senegalu nakon četiri godine. Nedostaje mu dom. Putovanje je odgađao dijelom i zbog pandemije korona virusa, koja je ugasila mnoge njegove projekte. No, s povratkom na gotovo staro normalno, vraćaju se i njegovi satovi afričkog plesa i poduka iz sviranja djembe bubnjeva koje, kaže, Hrvati obožavaju. To su mu kratkoročni planovi i samo takve pravi. Sve ostalo pušta da se samo dogodi.

- Sada sam ovdje, ali tko zna gdje ću biti sutra. Ali ovdje sam! A dok sam ovdje napravit ću sve što mogu da se stvari događaju onako kako se trebaju događati. Sve ostalo – nikad ne znaš, ističe.