Ljudevit je živuća enciklopedija podataka o Autobusnom kolodvoru Zagreb

Autobusni kolodvori vežu nas za razne događaje - susrete, dolaske, odlaske, rastanke, mnogi studenti ih pamte po preuzimanju paketa domaće hrane koje su im u kutiju spremili roditelji. Svatko ima neko svoje sjećanje. 

Ljudevit Gračanin iz Zagreba ima 73 godine i živuća je enciklopedija podataka o Autobusnom kolodvoru Zagreb. Ondje je naime proveo pune 44 godine.

- Na autobusnom kolodvoru počeo sam s radom 1969. i prošao sam sva radna mjesta. Najprije sam bio blagajnik pa prometnik pa glavni prometnik pa šef kolodvora 10 godina od '90. do 2000. i onda me, nažalost, politika skinula, da bih se ponovno vratio 2004. kao pomoćnik direktora za promet i s tom funkcijom sam završio u penziji 2013., govori Ljudevit Gračanin, bivši djelatnik Autobusnog kolodvora Zagreb.

Iako je u mirovini već 8 godina, gospodin Gračanin ne miruje. I, gotovo da se ne odvaja od autobusnog kolodvora. Kaže, danas često putuje autobusom po Hrvatskoj i regiji, a čak je napisao i monografiju koja bi trebala biti tiskana iduće godine.

- Radni naslov je „Na autobusnom kolodvoru 44 godine” ili drugi naziv možda će biti „Gumica i ja” jer gumica je inače nadimak za kolodvor bio prije, sad nije više, ali po starom, autobusni kolodvor mi smo zvali gumica, pošto autobusni imaju kotače po tome je i nazvan gumica, kazao je.

Gumicom ne briše napisano, jer sve što je rukom ispisao na ovih 55 stranica A4 formata temelji se na činjenicama. 

- Posebnost kolodvora je što je jedan od najstarijih u Europi. Poslije nas u ex Jugoslaviji je osnovana beogradska autobusna stanica tek 1966. god., a zagrebački autobusni kolodvor je osnovan 1961. godine i to odlukom tadašnjeg gradonačelnika Holjevca koji je 17.11.1961. osnovao komunalno poduzeće autobusni kolodvor da bi se izgradio u godini dana. Prije njega jedino je bio osnovan 1956. autobusni kolodvor u Tel Avivu u sklopu aerodroma, naglašava.

Opisao je i brojne susrete s raznim ljudima.

- To su vrlo poznate ličnosti prošle koje sam ja upoznao na kolodvoru. Tonči Vrdoljak kada je bio ravnatelj televizije, pjevačica Radojka Šverko pa onda naš poznati glumac koji danas ima svoje kazalište na Brijunima Rade Šerbedžija. On mi je citirao u noći Balade Petrice Kerempuha od Krleže pa onda Franjo Majetić glumac iz Osijeka koji je odlazio autobusom u Osijek i uvijek popio po metar gemišta kod nas na autobusnom kolodvoru, sjeća se.

Zapisao je i susret s političarom, bivšim predsjednikom Vlade Republike Hrvatske Josipom Manolićem.

- On je došao na izložbu koju smo organizirali 2006. godine „Fotografije razrušenog Vukovara” i ja sam ga ugostio, pitao sam ga što ćete popiti gospon Manolić, a on je rekao ti mali nemaš to što ja pijem, ali ja ću ti otkriti što je to. Ja od kada pamtim za sebe, svako jutro popijem natašte 0,5 konjaka Kurvoazijea. Ni pet ni šest ja sam znao gdje se nalazi dućan s Kurvoazijeom i donio sam. Kad sam donio bio je vrlo iznenađen i rekao svaka čast mali, priča Ljudevit

Monografija će sadržavati i mnoštvo fotografija. Svaka godina koju je ondje proveo bit će jedno poglavlje. I za kraj, otkriva nam tko je uvelike zaslužan zašto će zanimljivosti o Autobusnom kolodvoru Zagreb dobiti svoj trajni, tiskani zapis.

- Ovu knjigu posvećujem svom dragom prijatelju koji je bio novinar Hrvatskog radija. Nažalost, preminuo je. Zamolio me prije smrti da napišem knjigu o tim događajima na kolodvoru. On je moj veliki prijatelj, Karlo Šetka, rekao je.