U mladosti izgubio vid, a osvojio sve planinske vrhove Hrvatske

Da za bavljenje sportom zapreka ne mora biti tjelesno oštećenje, dokazuje Željko Brdal. Još u mladosti izgubio je vid, no to ga nije spriječilo da se popne na sve planine u Hrvatskoj. Usto, Željko predaje povijest i uči djecu šah u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi.

Nema planine gdje gojzerice Željka Brdala nisu prošle. Tom činjenicom, ruši predrasude što sve mogu slijepe osobe.

- Najviše specifično mi je ostao uspon na Dinaru 2014. sa sadašnjim kolegama Mariom i Marinom kada je bilo 'Umri muški 3. dio.' pa do recimo jednog vrha u Austriji kada idete na 3000 metara i nikad kraja, prisjetio se Željko.

Ističe, za planinarenje je ipak najvažnije dobro društvo. U prirodu ide svaki vikend, a završio je i planinarsku školu. U kretanju mu pomažu i verbalne upute pratnje.

- Postoji nekoliko tehnika kretanja slijepog planinara. Meni osobno je najdraže držanje za štap, kada ja pratnji dam jedan štap ispred sebe, a s drugim se oslanjam. Meni je planinarenje neopisiv užitak i zadovoljstvo, ustvrdio je.

Željko je i profesor povijesti u I. Osnovnoj školi Dugave, te podučava šah. Uz pomoć šaha snalazi se i u razredu.

- Sjede u učionici kao na šahovskoj ploči, 4 x 4 reda i stupca je u učionici, svaka klupa ima svoju oznaku, A1, A2, A3, A4. Oni sve to već znaju. Kad sam krenuo raditi vidio sam. Mene je sljepoća ulovila na prijalazu stoljeća, početkom 2000-ih. Meni je zapravo gušt i najveće zadovoljstvo taj rad s djecom, pojasnio je.

- Bolje od mene, bolje kuži kada ga netko mulja. Fascinantno je da on predaje i kaže B4, kako mu je podijeljen razred, kaže nemaš otvoren udžbenik, a on kaže pa imam i okrene stranicu, a Željko kaže to nije udžbenik nego je bilježnica, objasnio je učitelj geografije i Željkov kolega Martin Botteri.

Najizazovniji dio posla, Željku je administracija. Pomoć koju bi volio je da on, ali i sve osobe s invaliditetom, dobiju u obliku radnog asistenta.