Baka Jela posvetila je život bolesnom unuku Ivanu

Baka Jela Zucalo, 75-godišnjakinja iz Dubrovnika, svoj je život posvetila bolesnom unuku Ivanu.

U svojim šezdesetim godinama života zbog njega je napustila Dubrovnik i odlučila se za novi život u Krapinskim Toplicama. Priča je to o ljubavi, požrtvovnosti, borbi protiv stigme.

- Ivan se rodio 1998. godine. On je moj unuk, sin mog sina. Roditelji su imali prometnu, njegova mama je bila u komi u Splitu u bolnici. Onda su je dovezli u Dubrovnik na porod. Kada su ga izvadili, onda su sinu rekli da je dobio normalnog i zdravog sina. Bio je 3.300 težak, 52 dug, i stavili su ga na promatranje, rekla je Jela Zucalo.

Ivan je s Jelom od prvog dana.

- On je svaki dan plakao, a onda se djed razbolio. Nakon godinu dana je umro. Kada je Ivan imao 4 godine, njegovi roditelji razveli su se. Sin se nikako nije mogao pomiriti da je on invalid. Muž i ja smo dobili skrbništvo. Kad sam ga dovela u Zagreb, doktorica je rekla da je to teška cerebralna paraliza. Doktorica je rekla da ću morati puno truda uložiti, ako mislim da će Ivan micati rukom ili nogom. Onesvijestila sam se. Kad sam došla sebi, rekla sam da joj ne vjerujem, rekla je Jela.

Naglasila je kako je Ivan izgledao kao normalno dijete.

- Rastao je i napredovao. I kad su mu snimili glavu i sve, doktor je rekao kako je voda učinila štetu, dodala je.

Istaknula je kako je progovorio sa sedam godina.

- Zna što hoće, ali ne zna reći. I kad si pogodio što hoće, onda je Ivan sretan i zadovoljan, dodala je. 

Jela je rekla kako se trudila pronaći pomoć.

- Išla sam svugdje, i po Crnoj Gori. Došao mi je iz Rijeke jedan čovjek koji zna osobu koja je izliječila puno ovakve djece. Išli smo u Bihać i prevario me. Mnogi su garantirali da će ozdraviti, ali samo su lagali, naglasila je.

Mrtvo tijelo

Kaže kako bi sve dala kad je u pitanju Ivan.

- Ako bi vi meni rekli kako će Ivan prohodati, izvadila bih oba oka. Zagorci su došli u Dubrovnik, hotel su obnavljali. Rekli su mi za Krapinske Toplice, ja nisam ni čula za to. Kada smo došli tu, on nije mogao ništa, bio je mrtvo tijelo. Počelo mu je biti bolje, tu je progovorio i prohodao uz hodalicu. Kad mu je bilo 14 i pol godina, propisali su mu električna kolica. Meni je tada bilo lakše, i sam je išao na vježbe, prisjetila se.

Smatra kako je Dubrovnik drugačiji.

- U Dubrovniku je nešto drugo. On je sam u ulici, u kolicima. Tu nema jadan Ivan, nego svi se družimo, svi smo skupa, svi istu muku imamo. Svi ga vole, naglasila je.

Živjeti cijeli mjesec s 500 eura

Jela kaže da je zbog Ivana svugdje išla.

- Nema gdje nismo išli. Ja sam s njim išla dvaput u Lourdes, Austriju, Marijino Svetište, Italiju. Išli smo u Međugorje i Mariju Bistricu, prisjetila se.

Jela je naglasila kako nije lako živjeti s 500 eura cijeli mjesec.

- Imam plaću, sad sam je dobila za njegovatelja. Plaćam stan ovdje, 500 eura nam ostane. Ja sam radila u hotelu do rata. Poslije rata sam otvorila privatno. Imala sam 15 godina privatno, ali kad je on došao, sve je propalo. Pokupili su novce. Htjela sam kupiti tu kuću gdje sam i radila. Bilo mi je 60 godina kad mi je muž umro. I onda sam nakon godinu dana ovdje došla, rekla je.

"Ja sam s njim sretna i zadovoljna"

Istaknula je kako joj nitko nije pomogao ni obući Ivana, a kamoli nešto drugo.

- Ja sam s njim sretna i zadovoljna, samo da ga mogu za ruku uzeti. Eto, to mi je samo još želja. Sada se počeo super oslanjati na noge. Više fizioterapeuta radi na tome da ojača trup. Ovdje je Ivan sretan i ja sam uz Ivana sretna, rekla je Jela.

"Nedostaje mi Dubrovnik"

Kaže kako je teško bilo odvojiti se od svoje kuće i od obitelji.

- Prilagodila sam se Ivanu, samo da njemu bude bolje. Nedostaje mi Dubrovnik. Sanjam ga često noćima. I nije mi žao. Kad vidim Ivana sretnog, kad on meni govori, imam lijep život, rekla je.

Ivan kaže kako u životu želi ženu i djecu, a baki želi puno zdravlja.