Stoljeće na leđima jedne žene

Priča je ovo o Ani Gudelj Bigić, stogodišnjakinji iz Zmijavaca, koja ne gleda samo očima, nego i srcem, i šutnjom, i poštovanjem. 

Ana je žena koja nikad nije naučila čitati, ali je naučila preživjeti i danas pamti odrastanje bez oba roditelja, brigu o mlađoj braći i sestrama, sjeća se strahota rata i gladi koja se nikada ne zaboravlja. Ovo je priča o ženi koja je izgubila mnogo, ali nikada sebe. 

- Ja tu nisam bio 50 godina. Evo, to je tu. Sve je obraslo. Zove se točno Perića brig. Tu se rodila moja mama u ovoj kući, a ovo je njihova stara kuhinja. Ona se rodila, tako piše u knjigama, 1. 11. 1925. godine, no prije se upisivalo ranije. Ona je možda rođena i 15 dana ranije, rekao je Slavko Gudelj, sin.

Dodaje kako se nekada kada se rodilo više djece u selu, onaj tko bi išao taj da u Imotski, upisao svu novorođenu djecu jer se nije, kako kaže, znalo tko će ostati živ.

Slavko je pokazao kuću u kojoj se majka rodila te kazao kako je to bio jad, bijeda i siromaštvo.

- Ovdje su se snimali Prosjaci i sinovi. Ovdje je bio glumac Fabijan Šovagović, Vlasta Knezović i ostali glumci. Mi kao djeca smo bili ovdje na mostu i onda su nas potjerali jer su morali snimati kadrove, sjeća se.

- Sto godina i bilo je svega. Majka umrla, ostala siroče, šestero nas bez majke. Otac poginuo, majka umrla. Imala sam 13 godina kada je umrla, a najmlađem bratu su bile dvije godine naglašava Ana Gudelj Bigić, stogodišnja žena iz Zmijavaca.

- Eto kako je prošlo. Žalosno je prošlo. Bili smo i gladni žedni. Nismo imali, rat počeo, otac ubijen, majka umrla. Kada bi nam netko dao komad kruha, kao da bi nam dao cijeli svijet. Čitav tjedan nije bilo ni kruha ni pure. Kašu daj, tko će mi dat šaku brašna da zamiješam kašu, sjeća se.

Teško joj je bilo tijekom rata jer su je tjerali da oblači mrtve partizane i domobrane koji su se pokapali posvuda. Kako kaže, htjela je umrijeti od muke.

- Težak je rat bio. Ne daj ga Bože doživjeti nikome, rekla je. 

Mlada se udala sa 16 godina. Rodila je osmero djece, a šest ih je odgojila stoga što je dvoje umrlo na porodu.

- Od kad sam znala za sebe, kako sam rasla, tako sam i radila. Sve oko loze, duhan smo sadili i onda su nam to platili, kazala je Ana.

Kasnije su otvorili mesnicu.

- Otac je kupio neku staru kravu na tržnici i zaklao ju je. Došla mu inspekcija. Mi smo svi mislili da je to fratar. I ja govorim ocu, došao je fratar. Kad fratar dođe, to je čast! Mi smo dotrčali kući. Kaže otac, baš ga imam čime počastiti. Međutim, on je došao sa službenicom, koja piše na mašinu. Vidio je otac da nije dobro. Upitao je čovjek oca jesu li ovo sva njegova djeca. Nas je bilo desetak, jedan balav, jedan prljav, jedan u dronjcima. Pitao ga je Mijo, tako se zvao moj otac, zna li on trančirati meso, a on je rekao da zna, priča Slavko.

Kazao je ocu kako će mu omogućiti da svaka tri mjeseca dođe u Imotski da komisija odluči zna li on to zaista, ako zna, zaposlit će ga i državnoj mesnici.

Ana se sjeća kako je znala po sedam janjaca zaklati i prodavala ih jedno po jedno, a isto tako i svinje.

Kako kaže, bila je kao muškarac. Zalijevala bi lozu s 8 barila vode.

Slavko pokazuje brdo s kojega su ljudi dolazili po vodu. Nije bilo vode, a oni su bili u privilegiranom položaju jer su je imali.

- Mi bismo pomagali tim ljudima s kantama, kako bi što prije napunili vodu, ali oni kada su išli na brdo sa zaprežnim kolima bez guma, prolila im se trećina vode, rekao je.

Prisjeća se kako je nekada bila čista rijeka da se iz nje mogla piti voda.

Na pitanje jesu li se rađala djeca u kući, Ana je rekla kako ih je sve u kući rodila

- Rađala sam sve muške, a moj muž je volio više žensku djecu. Rodila sam 6 sinova jedan za drugim. Imali smo 12 kuma za krštenja, za svadbu na kojoj je bilo 3 janjeta koja su se pekla na ražnju. Bilo nas je 150. Bila je puna kuća stolova, kuma i kumova sa svih strana, naglašava.

Bosiljka Drozdek, kćer, sjeća se kada je imala 5-6 mjeseci, majka je okopavala vrt. Vrisnula je jer joj je zmija bila oko vrata. Majka je ubila zmiju, ali ju je ona ugrizla no spasila je kćer.

- Niko me u životu prevario nije. Čist račun, duga, ljubav.Tuđeg ne bi, naglašava Ana.

- Našla je od jednog čovjeka torbu punu novaca.

- To je bio poreznik koji je skupljao novce od kuće do kuće i možda je malo popio pa je izgubio novac. Kako moja mama ne zna čitati ni pisati, nije mogla vidjeti čiji su to novci. Došla je tu i čekala netko od djece dođe da vidi ili postoji li kakav papir da piše čiji su to novci. Međutim, taj čovjek je naišao, kuka, plače, izgubio je torbu s novcima. I onda mu je mama dala novce. Normalno, bio je sretan, rekla je Bosiljka.

Unuk, Mijo Gudelj ističe kako mu je uvijek bilo fascinantno da je netko nepismen te uvijek kada bi dolazio baki, govorio joj je kako će je naučiti čitati, ali ona je uvijek to odbijala.

- Sada zamislite vi jednu ženu iz Imotskog koja nepismena odlazi tako u svijet. I ona je rekla da je dva puta presjedala. Znači, Split-Zagreb, u Zagrebu za Pariz, iz Pariza za Lion. Taj brat nije smio dolaziti. On je otišao kao mnogi jadnici na turistički pasoš i više se nije vratio, kazala je Irma Bekavac Gudelj, snaha.

Glavni njezin cilj je bio da dođe u Lion i da tu svoju unučad dovede u Hrvatsku te da ih nauči hrvatski jezik. Što je ona i napravila. Ta djeca su s njome bila duže od godinu dana i kada je njihova majka došla po njih, oni su bježali od majke jer su nju zvali mamom.

- Baba, hvala ti za sve što si učinila za mene kad sam bio dijete, a čak mogu reći i beba.

Ja sam svakog ljeta dolazio u Hrvatsku na ljetovanje kod tebe u Zmijavcima i čuvala si me, učila i pokazala si mi mnogo stvari. Obitelj, ljubav i toplinu doma. Zahvaljujući tebi, između ostalog, naučio sam hrvatski jezik, bez obzira na to što mi je materinji jezik francuski. Ti si jedna od tih zbog koje obožavam svoje korijene da ih nikada ne zaboravim, naglasio je Frane Gudelj, unuk iz Francuske.

Ana se sjetila svoje vožnje avionom u Francusku i rekla je kako je u početku bilo malo stresa, ali, kako kaže, kasnije bi se mogla voziti cijeli dan.

Kada sam bila u Francuskoj. Malo stresa, na početku stresa, kasnije.

Na pitanje kako je pričala s Francuzima, Ana je rekla uvijek hrvatski.

- Ono gdje je ona izuzetno jaka je mentalna snaga. Dakle, mentalna jakost, žena koja je prošla brojne nedaće u životu, jednostavno kroz svoju vjeru i rad. Vidi jako dobro. Vidi fantastično, osim sluha. Praktički tablete za tlak ne pije, tlak ima uredan. Krvna slika uredna. Dakle, praktički nikakvu terapiju ne uzima, istaknuo je Mijo.

Unuk Zrinko Gudelj svaki dan obilazi svoju baku i razgovaraju o svemu.

- Sve članove obitelji pamti. Ima šestero djece, 16 unučadi, 25 praunučadi, dvoje prapraunučadi. Ona zna svakom rođendan i sve. Rodila je osmero, ostalo šestero i sad ima četvero. Normalno sve jede, spava, može sama funkcionirati. Može oprati, može skuhati, može sve, naglašava.

Pije kavu svaki dan, a vina nije popila niti litru od kada se rodila, a ni rakiju.

Na pitanje je li joj brzo prošlo sto godina, Ana odgovara: Nije brzo, dugo je, dugo je prošlo. Sunce iza gore babino. 

- Ima nas u Francuskoj, Njemačkoj, Zagrebu, Makarskoj, Imotskom. Uglavnom smo po svijetu, svagdje.Sama živi ovdje. Mi joj uskačemo koliko možemo, kako možemo, ali uglavnom je samostalna dosta. Tako da, uglavnom, baka je čudo, istaknula je Ivana Jović, unuka.

- Meni ovaj kraj znači kruh ispod peke, peka, kuhani rakovi, a sve je to poveznica zajedno s mojom bakom. Svaka naša želja, svaki naš prohtjev, sve je nekako bilo povezano s hranom i sve nam je ispunila. Isto tako poveznica s ovim krajem je sloboda. Mi bismo tu izašli, doveo bi nas tata s autom, izašli bi i ne bi nas bilo. Mislim, svugdje bi nas bilo, samo nas ne bi bilo u kući, sjeća se Marija Gudelj Racich, unuka.

- Sto godina za doživjeti je jako velika stvar. Još u srednjoj školi sam pročitala u nekom udžbeniku iz engleskog da svaka osoba u Velikoj Britaniji koja navrši sto godina dobije čestitku za stoti rođendan od kraljice ili kralja i onda sam bila inspirirana time pa sam poslala mail i predsjedniku Milanoviću i onda kad sam rekla mami, onda je moja mama rekla Katarina, ali ti znaš da ona više voli Plenkovića. Onda sam napisala i nekoliko mailova gospodinu Plenkoviću. Na kraju se dogodilo da joj je predsjednik poslao čestitku za rođendan, ali i premijer. I to je nju jako razveselilo. Ja sam jako ponosna što je moja baka iz ovog kraja i što je moja mama iz ovog kraja i nekad mi je žao što nemam uz svoj prezime i prezime Gudelj, rekla je Katarina Drozdek Kadić, unuka.

- Njezino je srce s ovim danas maksimalno ispunjeno. Možda je to njezino zadnje ovako veliko okupljanje. Znam da je imala jako težak život.

Sreća joj je u njezinih unucima. Iako je već dva unuka izgubila, dva sina izgubila, ali svaki susret i dolazak ili unučeta ili praunučeta, za nju je radost, naglasila je Irma Bekavac-Gudelj, snaha.