"Rekli su da kuću nosimo gdje hoćemo, da je zemljište od Grada"

Već 50 godina jedna zagrebačka obitelj bori se za svoju kuću i zemlju s Gradom i državom. 

U godinama neizvjesnosti blokirani su u osnovnim životnim potrebama, živjeli su bez struje i vode, bez prava na dostojanstven život.

- Imamo od 70-ih kuću u gradu Zagrebu i Grad nas "štopa", ne dozvoljavaju nam uvest struju i vodu, navodno su nekakvi problemi sa zemljištem. Meni kuća strašno nedostaje. Ovdje da mi imamo struju i vodu nikad ne bih otišla u Njemačku radit. Sad u Njemačkoj imam stan. Kad uđeš u hodnik isti je kao i naš. Znači sve što sam htjela, što smo ovdje imali nefunkcionalno, nekako se mi se manifestiralo tamo slučajno, rekla je Marija Prekodravac.

Marijina majka, Ana Prekodravac, prisjetila se školskih dana.

- Kad sam išla u srednju školu 1969./70., tad sam došla u Zagreb. To sam i završila. Puno je bilo onda frizera, nisam mogla posao naći u struci, i tako sam počela raditi u trgovini, rekla je Ana.

"Ideš u školu, imaš grč"

Ani sve budi emocije.

– Imamo ugovor od zemlje kad smo kupili. Sve je bilo prazno. Kukuruz se sijao, kosila se trava. Ljudi su još uvijek onda držali svinje i krave u Vrapču. To je bilo selo. Muž je radio, ja sam radila. Širili smo po malo kuću i rodilo nam se četvero djece. Gradiš obitelj, gradiš kuću, nadaš se, čekaš. Vrijeme je stalo ovdje. Znate kako je bez struje biti, bez vode, a najteže je bilo djeci, naglasila je Ana.

- Ideš u školu, imaš grč. Ne želiš nikoga iz škole vidjet, a ti u školu moraš ići, to je ruganje konstantno. Ja ne znam što se kod njih događalo kući, ali ja znam da su sva ta djeca bila toliko negativno nastrojena prema nama. Nitko njima nije napravio loše. Mi smo sve bile djevojčice. Što je tebi jedna djevojčica kriva što dođe, sjedi u toj klupi, pokušava napraviti nešto, naučiti nešto, da ode kući u miru? I ti sad nju preko puta stola pljuješ, gađaš. I onda se on meni smije kao - Ti živiš u kući bez struje i vode. A ja si mislim - A, brate, ti imaš doma sve pa pogledaj na što ličiš? Stvarno je tako bilo. Osam godina torture, čovjek ono preživi, i onda imaš biranje, ili da ono, da gledaš to kao traumu, ili da se digneš, rekla je Marija.

- Godine 1975. je došao zakon da će se ovaj dio eksproprirati donjeg Vrapča. Zaustavljeni smo u gradnji, zaustavljeni smo u komunalijama, za bilo kakav priključak struje, vode, kanalizacije, bilo čega, rekla je Ana.

– Oni su napravili prizemlje, napravili su stepenice za taj kat gore, ali taj kat nikad nije napravljen. Mi imamo krov provizorni, tek toliko stavljen gore, jer je bio plan sve to dizat i stavit normalni krov, rekla je Marija.

Od 9.10.79. godine, prije rušenja i uklanjanja predmetnih nekretnina, eksproprijacija je dužan prijašnjim vlasnicima, odnosno nosiocima stanarskog prava u toj zgradi osigurati korištenje drugog stana koji im ne pogoršava uvjete stanovanja, ako se stranke drukčije ne sporazumiju.

Mrtvo slovo na papiru

- Oni su nama kao da imamo za to pravo dobiti dvosobni stan, i 28 milijuna isplate. Posebno je bila procjena za isplatu pločnika, koji je bio ispred kuće, pumpe, objekata popratnih, raslinje. I za to raslinje i taj pločnik, i kao pumpu, mi smo dobili nekakvu akontaciju. Obećani stan nismo dobili, ostatak novca nismo dobili, i to tako stoji. Bilo je kod dva odvjetnika kojih evo danas više nema. Nisu učinili ništa. Sve je i dalje mrtvo slovo na papiru, rekla je Ana Prekodravac.

– Koliko novaca se odvjetnicima dalo, koliko su dugo naši papiri stajali u ladici. To je bio užas. Za stolom smo imali toliko puta rasprave oko papira i svega, i oni su odustali. Pa na kraju su oni odlučili da si odu u Zagorje napravit neku kućicu, sklepat, da gore budu u miru. Nisu se više mogli s Gradom kačit nikako, rekla je Marija.

U ovom trenutku je zemlja od Grada Zagreba.

– Kuća na toj zemlji je moja. Supruga više nema. Teško je sve podnosio kao i ja. Pokušala sam do pokojnog Bandića doći, ali nisu me pustili. Htjela sam s njim razgovarat, ali nisam mogla do njega. Zemlju je uzeo Grad Zagreb. Kome ju je isplatio, ne znam, rekla je.

Vlasnicima Ani i Milenku Prekodravac 1980. godine isplaćena je novčana naknada za zemljište i objekte u ukupnom iznosu od tadašnjih 37.595,17 dinara, te se Grad Zagreb uknjižio kao vlasnik nekretnine. Budući da vlasnici nisu bili zadovoljni s naknadom, pokrenuli su sudski postupak radi utvrđenja naknade, a u spisu eksproprijacije nije pronađena odluka suda o naknadi niti isplati na temelju sudske odluke.

Znači bivši vlasnici nisu primili akontaciju, i dosuđeni iznos od 41.617 dinara isplatit će im u cijelosti USIZ za komunalnu izgradnju Grada Zagreba u roku od 15 dana po pravomoćnosti ovog rješenja, a pod prijetnjom izvršenja.

- Ja mislim da su to nekakva mutna posla iz razloga što ovdje su radili različite nacrte. Malo je bilo da će se ovdje gradit crkva. Ta crkva je na kraju nikla na Malešnici. Onda je bilo da će se gradit vrtić. Taj vrtić je niknuo tu preko naše livade. Onda je bilo da je ovo zelena površina, da se ovdje zapravo ne može ništa gradit, jer ova velika livada ispred je površina za potrese. Ako se nešto dogodi, sigurna je kao zona. Sad nedavno mi je prijatelj javio, on je gledao te geodetske, što rade u katastru i kako stavljaju te što pripada Gradu. Naša parcela, navodno parcela čak i od susjede iza, i kuća iza još dodatno da je stavljena pod gradsku ovu vlast, kao da je to, da je Grad vlasnik, rekla je Marija.

Cijelo Vrapče, kako kaže Ana, bilo je nelegalno sagrađeno.

- Čak je dio gdje je sada tenisko igralište, da su ljudi sagradili kuće, a da nisu zemlju ni kupili, neki su samo tako si ogradili parcele i napravili kuće. I oni su mogli legalizirati, rekla je Ana.

Život vam stane

Istaknula je kako se nije osjećala sigurno u vlastitoj kući.

- Čekate samo ono: E sad će doći nekakva obavijest i doći će vam srušit kuću. A vi niste nigdje. To je ono što čekate. Nit možete dalje graditi, nit si možete nešto u dvorištu napraviti što bi mislili da vam treba, neki objekt ili nešto. Ruke vam su vezane i to je to. Ne možete dalje. Život vam stane. I onda samo mislite: E moram ići na posao, moram djeci ovo, moram djeci ono, moram djeci ono… I tako vam prođe život da ni ne znate da je prošao. A ovo vam stoji iznad glave: Hoće li doći, hoće li doći, kad? Kako zaustavit bager? Hoćete leći pod njega? Niste sigurni, rekla je Ana.

Došla sam u policiju i nisam postojala

– I definitivno mi je bio baš udarac od saznanja, kada sam sa 20 godina išla vadit si brzu putovnicu da odem u München. Došla sam u policiju i nisam postojala. Na kraju da mi zapravo uopće ne živimo na ovoj zemlji. Ja i sad imam osobnu i sve, i kažem: Kako ne postoji kad ja imam ovdje osobnu. I žena je rekla da ne, da mi imamo stan, da smo mi u stambenoj zgradi, kao kući. I mama je pitala: Pa dobro, pa gdje nam je ta adresa? I žena je rekla: Ne mogu vam je dat, objasnila je Marija.

Ana je naglasila kako joj se dogodila totalna blokada.

- Oni su nama rekli da si kuću nosimo gdje hoćemo, a da je zemljište od Grada. Kako samo tako da možeš uzet, a ništa mi ne dat za to? Pa tražim stan, isplatu, ili zemljište u povrat, što god, samo da znam da se nisam uzalud mučila sve ove godine, rekla je Ana.

"Ne možete u gradu Zagrebu tako živjet"

Ana se vratila u svoje rodno mjesto.

- Od mojih roditelja naslijedila sam komad zemlje, i tu živim. To nam je bila vikendica. Ne možete biti dolje u kući, nemate struje, nemate vode. Ne možete u gradu Zagrebu tako živjet. To je nemoguće, naglasila je Ana.

- Meni nije bilo jasno kako mi tako živimo ovdje u Zagrebu. Zapadni dio, Špansko, sve prekrasno, šetnica, potok, teniski tereni preko puta, zgrade, škole, osnovna, srednja, a mi živimo bez struje i vode. Pa gdje tog ima? Mislim da nigdje, rekla je Marija.