Vukovar: Priče o onima koji su ostali, koji su izgubili puno, ali ipak grade

Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, donosimo priče o onima koji ostaju. O ljudima koji su izgubili, ali grade. O gradu koji diše kroz svoje ljude, 34 godine poslije.

U gradu koji mnogi pamte po boli i stradanju, jedna Vukovarka od jutra stvara ljepotu. Ne zbog posla, nego zbog naslijeđa tete koju nikada nije upoznala.

- Kad smo bili u procesu otvaranja trgovine, onda mi je tata došao i rekao ne mogu vjerovati, pa kao to je i teta radila, kako misliš i teta je to radila, teta isto se bavila cvijećem, ali on je nama i kroz moje odrastanje, to znao meni reći nekad za neke stilove oblačenja, znao je izjaviti da se tako i ona nosila, rekla je Mirjana Kopf Filić.

Mirjanina teta poginula je 1991. godine, ali Mirjani je ostavila dio sebe, kreativnost i ime.

Danas, u istom gradu gdje je obitelj osjetila gubitak, ona stvara male svjetove sreće.

- Tužno je ono što se dogodilo, strašno je ono što se dogodilo, ali Vukovar je za nas jako velika ljubav. Vukovar je mjesto gdje radimo, gdje odrastamo, gdje smo se zaljubili, gdje smo se vjenčali, istaknula je Mirjana.

Dok Mirjana gradi svoj posao, njezin otac, branitelj, gleda unuka kako odrasta u gradu za koji se borio.

- Ponosan sam što su oni tu, u okruženju i to je jedan dio našeg sna, naših želja koji se ostvario, da su oni tu i lijepo je danas i kad prođem kroz grad, sad primjećujem, puno više ima malih beba, kolica i baš vidm da je u gradu dosta je podmlatka, kazao je Ivica Kopf.

"Nastojim pružiti sinu ono što ja nisam imao"

Grad koji je nekada bio razrušen danas živi kroz mlade generacije. Oni koji su preživjeli, oni koji su izgubili i oni koji dolaze, svi zajedno u istom gradu. Ovo je poruka koju Mirjana želi ostaviti sinu i svoj djeci ovoga grada.

- Da voliš svoje, poštuješ tuđe i ne daš na svoje, istaknula je.

U drugom kutu Vukovara, jedan otac gradi svoj svijet zajedno sa sinom. Oca je Denis izgubio dok je još bio dijete. I danas živi s boli, ali i ponosom. 

- Dao je svoj život za domovinu i za ovaj grad, na neki način dao je dosta toga za puno ljudi koji su ostali živi u tom trenutku, a na neki način opet je teško jer ipak roditeljsku ljubav nitko ne može zamijeniti dok si dijete pa tako sad ja nastojim pružiti nešto svome sinu, što ja nisam imao cijeli život, naglasio je Denis Bračko.

No otac je uvijek uz njega. Zato on sada svojeg sina, zbog njega, uči voljeti ovaj grad. 

- Volim živjeti u Vukovaru zbog Dunava, mogu ići pecati, voziti se čamcem, igrati se, pojasnio je Denisov sin Josip Bračko.

"Tek sada shvaćamo koliko povijesti nosi naš grad"

Danas Denis radi u svom gradu. Kao konobar, u podnožju Vodotornja, svakodnevno vidi koliko ljudi dolazi i koliko priča taj grad nosi.

- Tek sad shvaćam koliko ljudi posjećuje naš grad, ne samo 18. studenoga, nego kroz čitavu godinu i tek onda shvaćamo koliko naš grad nosi povijest koju danas uče djeca i svi ljudi koji dolaze ovdje, dodao je.

Ispod simbola grada koji nosi rane, život se nastavlja. Kroz svakodnevicu, obitelji i djecu, Vukovar diše i pamti.