Razumijevanje, a ne sažaljenje: Vjeko i Petra izgradili su život unatoč dijagnozama

Petra Mutavčić, članica Društva multiple skleroze Varaždinske županije i Vjeko Mutavčić, dopredsjednik Društva multiple skleroze Varaždinske županije, bračni su par koji ne dijeli samo zajednički život, nego i dijagnozu. Oboje boluju od multiple skleroze, ali prkose i dijagnozi i svakome tko im kaže vi ne možete. Ona je vlasnica kozmetičkog salona i ima obrt za marketing. Njemu je rečeno kako nije spreman za tržište rada na što je odlučno odgovorio, tržište nije spremno za njega. Posvetio se radu u Udruzi te pokušava pomoći drugima, kako kaže suborcima. 

Vjeko Mutavčić je magistar ekonomije. Završio je Fakultet za menadžment u turizmu i u ugostiteljstvu u Opatiji. Ima osobnog asistenta osam sati dnevno. Ostalih 16, kaže, pomaže mu supruga. U braku su sedam godina, a poznaju se od fakultetskih dana. Njegova supruga ističe da joj je upravo obrazovanje otvorilo vrata samostalnog života kada je osvijestila i svoje mogućnosti.

- Prije toga sam smatrala su možda manje, ali nakon toga sam spoznala da sam zapravo sposobna za puno više. Kad sam dobila dijagnozu s osamnaest godina, dva mjeseca prije nego su bili upisi na fakultet roditelji su govorili gdje ćeš tako daleko otići, mi smo daleko, nema nikog da bude tu s tobom. Vjerovala sam da mogu i stvarno hvala i mojim roditeljima jer su mi pružili tu priliku da mogu otići. Naravno, također je potrebna i određena prilagodba na takav život i to je normalno, ali evo, mi smo stvarno imali jako veliku sreću da nam je okolina bila velika podrška. Što se tiče fakulteta, od treće godine nadalje, naš fakultet je nama omogućio studiranje po posebnom programu. Je li to u Opatiji, govorite? Tako je, tako je, s tim da prije toga nismo ono previše komunicirali dijagnozu jer nije za tim bilo potrebe. Kad su krenule poteškoće, tako smo se i obratili fakultetu.

Poteškoće su krenule s kroničnim umorom kada je shvatila da se nije u stanju ustati na predavanja, a u kasnijoj fazi bolesti javili su se i epileptični napadaji.

- Tako da nisam mogla nekad ni na predavanje ako bih imala u sred noći epileptični napadaj i ujutro sam neiskoristiva doslovno ni za što. Zatim često smo morali odlaziti na liječenje. Liječili smo se u Zagrebu oboje. I onda smo morali otići busom iz Opatije do Zagreba na neku kontrolu, na liječenje. Česti su bili izostanci zbog boravka u bolnici. Otprilike kad bi krenuli ispiti i kad bi krenuo stres oko ispita tada je došao i neki relaps, pogoršanje bolesti. Međutim, poseban program je nama omogućio to da kad mi nismo mogli biti na predavanju nismo trebali opravdavati izostanak zbog dijagnoze koju imamo. Nego smo onda pisali kolokvije i ispite kad smo završili s liječenjem. Da, ponekad je i to bilo malo izazovnojer kad nisi na predavanju neke stvari ne čuješ. Tako da smo morali to nadoknaditi kod kuće. I ponekad bi se zaredalo da u jednom tjedno imamo tri, četiri ispita. 

Uz međusobnu pomoć i kolega koji su im poslije predavanja nosili skripte i materijale, pa kako kažu i objašnjavali gradivo, uspjeli su, a i Vjeko je kaže Petra s njom ponekad učio kolegije koje uopće nije ni imao kako bi njoj pomogao. 

Ističu kako je važna podrška obitelji i okoline. Samostalni život nosi kaže Vjeko i dio odgovornosti, ali ljubav i zajedništvo pomažu. To je, ističe, blagoslov. 

- To ne znači da moramo naći ženu ili muža. Oostoji ljubav prema mami, tati, bratu, prijatelju. Koristimo tu ljubav da dovedemo optimizam u naš život i onda će sve ići sigurno dobro, rekao je.

Navodi kako je evanđelje inspiracija njegovim roditeljima za sve dobro u životu što su dali njemu, dvojici braće i sestri.  

Petru su znali pitali jesu li se zaljubili jer imaju istu dijagnozu. Ne, ja sam se upravo zaljubila u sve ovo što je on, istaknula je. 

Vjeko ističe kako je osobama s invaliditetom važno razumijevanje i razgovor, ali bez sažaljenja. 

-  Ako se trebamo smijati, može, ako treba plakati, može. Dakle, zajedno da se ne osjećamo isključeno, smrzli bi se ljudi kada bi shvatili koliko nas osoba s invaliditetom po nekoliko mjeseci nije izašlo iz kuće. To je ljudima potrebno. Čovjek je društveno biće. Razumijem televiziju i društvene mreže, ali taj živi razgovor između dvije osobe i kad ti neko klimne glavom da razumije tvoj problem, a ti godinama smatraš nitko me ne razumije, to je jedna velika stvar. To izmami osmijeh na lice osoba s invaliditetom, a po meni nema ljepšega, rekao je.

U Varaždinu je centar za pružanje usluga u zajednici gdje u poludnevnom boravku budu odrasle osobe s invaliditetom. Vjeko je dao jedan od primjera što za neke znači istinska sreća. Na pitanje socijalne radnice Kada ste najsretniji, 23-godišnja Ivana koja od rođenja boluje od cerebralne paralize je odgovorila - kada su oko mene svi sretni. 

Kada ste najsretniji? I sad svako ono kaže novci, more, auto, nešto. I dođe do djevojke cerebralna paraliza od početka života 23 godine. Ivana, kada si najsretnija? A ona kaže kad su svi oko mene sretni.

- E ljudi, to možete doživjeti. Dođite, družite se s nama osobama s invaliditetom. Sam razgovor je već velika pomoć, dodaje. 

Cijelu emisiju pogledajte ovdje: