Paraolimpijku Jelenu odbijali obrazovati, pobijedila na svim poljima

Hrvatska paraolimpijska prvakinja u atletici Jelena Vuković iz Pule tijekom cijelog svog obrazovanja vodila je borbu sa sustavom. Svugdje je bila odbijena zbog invaliditeta. Unatoč tome pobjeđivala je i sustav, a na sportskim terenima postigla je mnogima i danas nedostižne rezultate. Kako je u tome uspjela govorila je u Studiju 4 u Zoni 360 koju je uredila i vodila Ana Tomašković.

Osvajačica je brojnih medalja i svjetskih rekorda u atletici, bacanje kugle, diska i koplja, dobitnica je visokih priznanja Republike Hrvatske, Istarske županije i grada Pule. Više puta je proglašena za najbolju sportašicu Hrvatske, te je od Hrvatskog olimpijskog odbora i Međunarodnog olimpijskog odbora dobila i posebna priznanja, pogotovo za prvo mjesto u bacanju diska na svjetskom prvenstvu 1999. godine. 

"Da bi ostvario svoje snove, moraš se prvo probuditi"

Na pitanje jesu li ostvareni svi njezini snovi kaže da još vjerojatno nisu, ima još puno za sanjati.

- Kako ja volim reći, da bi ostvario svoje snove, moraš se prvo probuditi. Pa tako je krenula i moja sportska priča, posebno je priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora, koje je vrlo rijetko i bilo je prvi put da je osoba s invaliditetom uopće i dobila takvu nagradu, navodi Vuković.

Sport je, kaže vrlo bitan za svaku zdravu osobu, a pogotovo za osobu s invaliditetom, ali i obrazovanje.

- Kretanje i bavljenje sportom, bilo kakvom aktivnošću prvenstveno zbog zdravlja, a onda i zbog drugoga, bitno je za svakoga od nas. Naravno da je obrazovanje vrlo bitno i uz sport. Bitno je da u stvari mi kao osobe s invaliditetom budemo oni koji ćemo se pokazati, da budemo oni koji ćemo izaći iz svojih kuća i jednostavno ne zatvoriti se u kuću, da pokažemo da bez obzira na svoj invaliditet isto tako vrijedimo kao i netko tko je, recimo, tako zdrav. Obrazovanje je naravno vrlo bitno i zbog same egzistencije, mogućnosti zapošljavanja, probijanja u nekakav novi svijet. Svako od nas ima neke svoje ljubavi, nešto što voli, a onda svakako uz to obrazovanje puno pomaže da bismo se u to nešto i progurali, kaže Vuković.

Medicinski fakultet ju odbio odmah, Kineziološki vijećao čak tri mjeseca

Smatra da ne postoji sredina u životu.

- Ili si jako dobar ili si jako loš. Kako kaže u Bibliji, ako budeš mlak izbacit ću te iz svojih usta. Pa to je ono, nekakva nit vodilja koja je mene vodila u životu. U nekoj prekretnici moga puberteta gdje sam ja doslovno iz jednog dosta lošeg društva i lošeg načina života jednostavno prebacila se u taj jedan dobar mod. Krenula se baviti sportom i tu je nastala neka prekretnica. Moraš se nekako probiti, rekla je.

Ističe da su prvi problemi počeli već s upisom u osnovnu školu. 

- Rekli su da zbog toga što imam natkoljenu protezu ne mogu upisati redovnu školu. Moja majka je tada odigrala veliku ulogu, napravila je sve da ja upišem redovnu školu, ne specijalnu. Nakon srednje škole došli smo ponovno do istog problema. Htjela sam upisati medicinu, nisu mi dozvolili zbog toga što imam natkoljenu protezu, nikada me nitko nije vidio, nikakva komisija, oni su konstatirali s obzirom na dijagnozu da ja ne mogu biti liječnik. Nakon toga studirala sam na Studiju teologije prve tri godine Teološkog fakulteta u Rijeci. Isto tako uz studij sam i radila. Počela sam raditi već u drugom razredu srednje škole kako bi mogla financirati sebe i svoju majku koja je tada već bila bolesna. I na fakultetu sam radila i išla na faks što je bilo izuzetno teško s obzirom na to da je Studij teologije jedan od težih fakulteta. Nakon toga sam upisala kineziološki fakultet gdje su tri mjeseca vijećali o tome hoće li mi dozvoliti da upišem taj studij. Pa sam onda upisala studij za ortopedskog tehničara. Opet smo naišli na isti problem kako osoba s invaliditetom može biti ortopedski tehničar.

Dokazala je da se može i završila specijalizaciju za ortopedske tehnike. Upravo završava i školu za trenera.

- Ostao mi još završni rad koji ću ja se nadam ako Bog d, u devetom mjesecu završiti. A radila sam doslovno svašta, od njegovateljice u staračkom domu do voditeljice na Hrvatskom radiju, predavala sam u školi, znači nije me bilo sram raditi nikakav posao, bilo je bitno da si osiguram egzistenciju za sebe i za mamu.

"Treba razlikovati osobe s invaliditetom koje aktivno žive život od onih koji sjede u kućama"

Za ortopedska pomagala ističe da su kod osoba s invaliditetom nešto najbitnije što postoji pa se nada se da će se i Zakon u Republici Hrvatskoj ujednačiti s nekim europskim zakonima i da ćemo početi razlikovati osobe s invaliditetom koje aktivno žive život od onih, kako kaže, koje sjede u svojim kućama.

- Tako da razjasnimo neke stvari da osobe koje su aktivne u životu imaju pravo dobiti neka malo bolja kolica da s njima puno bolje funkcioniraju, pogotovo ako rade. Jedna kolica meni osobno ne mogu trajati pet godina. Ja njih dnevno ubacim barempet do šest puta u auto, isto toliko puta ih izbacim, u njima odlazim na trening, u njima odlazim na posao. Nemoguće je da izdrže pet godina, a da ne govorimo o samim protezama koje su, evo sad se hvala Bogu nešto pomaknulo pa smo se malo u taj zakon nekako uključili zahvaljujući udrugama koje su to potencirale, da mladi ljudi konačno dobiju nešto s čim mogu normalno hodati.

Napominje da je to nešto što je u svijetu normalno.

- Vani sportaši dolaze na natjecanje s pet proteza i biraju kako će protezu obući ovisno o vremenskim uvjetima. A mi imamo jednu s kojom živimo, radimo, treniramo i nastupamo. Tako da je to jako bitno za nas. 

"Ako nismo u glavi posloženi ni rezultat neće biti dobar"

Ističe da svaki vrhunski sportaš iza sebe ima sigurno vrhunski tim. Bez toga, dodaje, jednostavno vrhunski sportaš ne može opstati.

- Ja u svom timu imam trenericu koja je sa mnom još od 2004. godine od paraolimpijskih igara u Ateni nakon moje osvojene medalje. Imam liječnika, fizioterapeuta, asistenticu koja sa mnom putuje već osam godina na skoro sva natjecanja, koja je uvijek uz mene, koja mi puno pomaže i bez nje bi sve to bilo puno teže. Naravno i taj medicinski dio gdje je liječnik, psiholog, psihoterapeut, sve to nešto što treba činiti jedan dobar kvalitetan tim koji stoji iza jednog vrhunskog sportaša. Mislim da prvenstveno svaki dobar rezultat polazi iz glave. Ako nismo u glavi posloženi, ni rezultat neće biti dobar. Ali financije? Treba i platiti, treba pratiti taj tim, vrhunski tim. Da, vrhunski tim, evo hvala Bogu, moj vrhunski tim volontira.

Volontiraju kaže Vuković već godinama i nisu nikada zatražili niti jedan euro. Dobila je nagrade grada Pule i Istarske županije, a njezin Atletski klub Spektar broji preko 35 osoba s invaliditetom i jedan je od najvećih paraatletskih klubova u Hrvatskoj.

- Moj rad je prepoznat kao rad osobama s invaliditetom, a i sama moja probitačnost doslovno. Uvijek se probijam, nešto dokazujem, uvijek nešto puno pričam na svim mogućim medijima.

Mnogi Jelenu Vuković vide kao uzor što njoj puno znači.

- Pogotovo mladi ljudi, mladi sportaši, mlade osobe s invaliditetom, puno puta naiđem na to da na društvenim mrežama postavljaju neka pitanja koja možda ne bi postavili nekom drugom i traže nekakvu podršku i potporu da bi se uspjeli ostvariti u svom životu.

Vrijeme kad sam je ona predavala u školi je bilo kako ističe, malo drugačije i to više nikad ne bi radila.

- Radila sam skoro deset godina, predavala sam vjeronauk. Uz to sam predavala i likovni i radila u produženom boravku. Onako doslovno sve što je negdje nešto trebalo zakrpati neku rupu, hajde to će Jelena. Evo, to je tako izgledalo. Jedno je to lijepo iskustvo, naravno, kada danas vidite generacije koje su meni praktički bliske, jer sam ja već na prvoj godini fakulteta počela predavati. Kada vas pozdrave u gradu, to jako puno znači da im je ipak nešto ostalo, nešto zabilježeno iz njihovog školovanja.

Majka joj je u životu bila najveći oslonac, nedavno je ostala bez nje

To je kaže bila žena koja ju je izgradila ovakvu kakvu je danas. Gradila je njezino samopouzdanje.

- Ona je kada sam ja bila mala mene puštala da odlazim van da se igram s prijateljima, a skrivala se iza grma da ja slučajno ne bi pala zbog proteze. Ja to nikada nisam znala, doznala sam to tek kada sam odrasla. Ona je stvarno bila jedan simbol u mom životu koji me je pratio kroz sve moje kako dobre, tako i loše životne situacije, ali bila je uvijek tu. Vjerujem samo da u svemu tome Gospodin joj je podario jedno ljepše mjesto nego što je zemlja i kada smo je ispraćali na posljednji počinak, ispratili smo je s pjesmom ja i moji prijatelji iz crkve koji zajedno pjevamo ispratili smo je s pjesmom i s puno duha, s vjerom u vječni život. Ne u nešto što je sada stalo, nego nešto što jednostavno postoji dalje. Da je ona uvijek tu negdje i vjerujem da i danas nas gleda od negdje gore. I ponosna je što sam ovdje, kaže.

"Kada se jednom ponovno izboriš za život onda se više ne predaješ"

Snimila je i jednu fotografiju, za nju vrlo znakovitu i poslala je na natječaj National Geographica za izbor najbolje fotografije koji je u tijeku. 

- Na leđima moje trenirke, to jest jakne piše, runners never give up. I evo to je jedan moj životni moto. Kada sam se kandidirala na natječaj za fotografiju koju sam sama fotografirala s odgodom fotkanja, napisala sam da kada se jednom ponovno izboriš za život onda se više ne predaješ. Bila je to borba, imala sam puno takvih borbi u životu i jedna od onih najvećih bila je nakon prometne nesreće kada sam završila u kolicima gdje je stanje bilo dosta kritično i evo izborila sam se za život i želim živjeti punim plućima. Tako da je ova fotografija nastala u baš nekim posebnim uvjetima na Pulskoj rivi s jednim prekrasnim zalaskom i evo s vrlo znakovitom porukom na mojim leđima i uspjela je proći, uvrštena je u fotografije koje su krenule na glasanje za National Geographic.

Vuković je osoba s invaliditetom od rođenja. Nosila je natkoljenu protezu sve do prometne nesreće nakon koje je završila u kolicima.

- Nikada nisam mislila da će mi kolica biti problem jer sam cijeli život osoba s invaliditetom. Ali onda kad sjednete u kolica i više ne možete hodati, shvatite da vam se svijet doslovno u jednoj sekundi preokrenuo za 360°i da ne možete neke stvari koje ste prije normalno obavljali, niste ni razmišljali o tome da ih možete obaviti. Danas dolazim do situacije gdje ne mogu nešto dohvatiti samo zato što mi je to nešto previsoko. To su neke banalne stvari s kojima se susrećemo svaki dan. Vrlo je bitno raditi na sebi, vrlo je bitno raditi na svom samopouzdanju. Život je lijep, samo ga treba prilagoditi sebi. Ako nekada ne možeš nešto stojećki, onda ćeš to odraditi sjedećki. Uvijek postoji neki način.

Možda ne baš za sve što nam se nađe u životu, ali ako imamo složenu glavu i znamo što hoćemo, znamo koliko život vrijedi, koliko je život lijep uvijek ćemo se potruditi pronaći ono dobro i to je nešto što će nas pokrenuti, dodala je.

- Ali isto tako, mislim da sjedeći sami u kući nećemo nikada ništa napraviti. Bez obzira koliko imamo dobru obitelj, obitelj je uglavnom zaštitnički nastrojena prema osobama s invaliditetom i uvijek pričaju, a pusti, pusti. Ma joj, on ne može, ona ne može. Bolje da bude kući. Ne, nije bolje da bude kući. I ne, ne može biti kući. To je ono što je najglavnije. Treba izaći, treba se boriti sam sa sobom, sa svojom glavom, sa svojim razmišljanjima, sa svojim problemima, s brdo stvari koje nam svaki dan nekako nameće život.

Život je nekad siv, neka žut, podsjeća Vuković i poručuje da trebamo raditi na sebi, a pogotovo kada se desi nekakav invaliditet jer bez toga nema kaže - ničega.