Udruga TOMS skromno, srčano, snažno za osobe s invaliditetom

Od ukupnog broja stanovništva, 17% je osoba s invaliditetom. Zato su udruge od bitnog značaja za unapređenje kvalitete življenja, ne samo osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, nego oplemenjuju i cijelu zajednicu i vrlo često su ne samo nadopuna sustavu, nego i poseban sustav. Udruga osoba s invaliditetom TOMS iz Trogira djeluje od 1988. godine, a sa svojim brojnim projektima prepoznata je ne samo u Splitsko-dalmatinskoj županiji, nego i u cijeloj Hrvatskoj.

U Studiju 4 u Zoni 360 koju je uredila i vodila Ana Tomašković, o radu udruge govorili su Zvonka Gulišija, voditeljica projekata u udruzi TOMS i Ivica Bašić, umirovljeni hrvatski branitelj i predsjednik udruge TOMS.

Bašić je 90% vojni invalid, nagrađen nagradom za životno djelo grada Trogira i posebnom nagradom za humanitarni rad od Splitsko-dalmatinske županije.

- Uvijek može više, ali treba biti skroman i zadovoljiti se s ovim što danas imamo. Skromnost je jedna vrlina svih nas. Osoba s kvalitetom, tako i mene. Želim dati što više mogu od sebe, a koliko uspijemo u tome znamo sami članovi udruge, odnosno zaposlenici udruge TOMS, rekao je.

Gulišija ističe kako su na ovaj način htjeli objediniti rad udruge u 2024. godini, jer jako puno toga rade i puno je korisnika pokriveno njihovim uslugama. Bašić navodi kako ih je na prvoj skupštini bilo samo osam. Danas ih na skupštini bude 120 do 130 članova, a inače udruga broji oko 300 članova.

- Bez obzira na dijagnozu, mi smo mješovita udruga, znači ne odvajamo. Postoje sekcije pri udruzi TOMS i pokrivaju četiri općine. Borba je uvijek i dan danas. Uvijek treba gledati da sutra bude što bolje osobama s invaliditetom, tako i tada kad sam počeo, kad sam postao predsjednik, onda sam pomalo surađivao s gradskom vlašću, s ljudima, obilazio sam čak kuće, jer moram kazati da su roditelji u početku sakrivali svoju djecu, međutim danas smo doživjeli da ta djeca šetaju, po gradu, da ih roditelji izvode, da treba još dosta raditi, da se razumijemo, ali dosta se pomaklo u odnosu na prijašnje godine, rekao je.

Sada su već došli do toga da im volonteri sami javljaju, predlažu, surađuju i pitaju što mi možemo učiniti, istaknula je Tomašković. 

- Samom činjenicom što smo mi kroz vrijeme rasli i što smo sve veći i veći, mi jednostavno idemo na razna događanja. Predstavimo svoj rad i ljudi osjete našu energiju. Osjete da je ovo nama više od posla i oni se nama sami jave, zbog čega smo mi iznimno sretni i ponosni i uvijek su dobrodošli. Naši volonteri rade na terapijskom jahanju. Ali ako se i tijekom godine pokaže neka inicijativa, ako je potrebno nekome pružiti pomoć, oni su u bilo koje doba dana i noći tu za nas i za onoga kome je potrebno. Što je stvarno jedna lijepa ljudska plemenita osobina, navodi Gulišija.

O djeci s teškoćama brinu od najranije dobi, stariji korisnici također zbrinuti

- Što se tiče naših korisnika, mi ih imamo doslovno od dvije godine pa sve do duboke starosti. Mogu ukratko izdvojiti najbitnije projekte kojima se bavimo. Dakle, prvenstveno imamo centar za inkluziju. U sklopu centra za inkluziju imamo poludnevni boravak. On je koncipiran tako da radi u dvije smjene. Kroz jutro su stariji korisnici, odnosno osobe starije od 21 godine, pa imamo najstarijeg korisnika koji ima 55 godina. I to, dakle, funkcionira tako da oni imaju organiziran plan i program sa stručnim osobljem. Od stručnog osoblja u poludnevnom boravku imamo dva psihologa, dva logopeda, senzorne terapeute, fizioterapeute i njegovatelje. Također u sklopu tog poludnevnog boravka njima je osiguran i prijevoz. Naš vozač odlazi po njih kući i vraća ih i također imaju organiziran i jedan obrok. U popodnevnoj smjeni su djeca koja kroz jutro pohađaju specijalizirane škole i onda popodne dođu tu, isto tako sa stručnim osobljem imaju organizirane aktivnosti,kaže Gulišija.

To su, dodaje, mladi ljudi na koje smo iznimno ponosni da su spremni raditi i dati 100% sebe i onda oni kada vide i rezultate, kad vide ono što mi dobivamo od tih korisnika, to je neprocjenjivo i to je ono što nas stalno vuče naprijed.

- Sjetili smo se da je učilište iz Mostara tražilo kod nas neku suradnju i imali smo njihov mail. A kad smo raspisali natječaj, nitko se nije javio, čak se javila neka logopedica iz Srbije, iz Bosne. Međutim, tu je problem papirologije i bilo što. I mi smo zamolili referadu na veleučilištu u Mostaru da ako imaju logopeda slučajno da nam pošalju, javljaju se stvarno dvije mlade cure koje su došle u Trogir, evo žive u Trogiru, ja se nadam da ćemo ih udat i da ostanu u Trogiru, jer stvarno to je jedan uspjeh što smo uspjeli to odraditi, ali išli smo na rizik, a osigurali smo i stan. Tako da je manji osobni dohodak, ali stan smo i osigurali gdje one žive, rekao je Bašić.

Od lokalne zajednice na godinu dobiju oko 100 000 eura

Bašić je ujedno i predsjednik Hrvatskog saveza udruga cerebralne paralize i kaže da malo koja udruga ima toliko sredstava koliko oni od lokalne zajednice dobiju na godinu.

- Pišemo projekte, za Trogir pišemo tri projekta, za Okrug dva projekta, za Marinu jedan, za Seget dva. To je negdje oko 100 000 eura mi na godišnjoj razini dobivamo od sve četiri općine. a mislim da nema udruge u Hrvatskoj koja ta sredstva dobiva. Mi nismo vezani samo za sebe, mi želimo pomoći drugima bez obzira na dijagnoze i je li dijete član udruge ili ne, pomažemo, ističe.

Naveo je primjer kada su dobili 5 tona jabuka i nije znao što će s njima, a jednom djetetu su trebala sredstva. 

- Mi smo prodavali te jabuke. Jedna jabuka - jedna kuna. Tako smo u dva sata skupili 5000 kuna i uplatili smo to djetetu. Nismo vezani samo usko za naše članove, nego i šire gledamo.

Gulišija ističe i da imaju odličnu suradnju s Hrvatskim zavodom za socijalni rad, bez kojih kako kaže, ne bi mogli.

- S njima svakodnevno surađuju i problem korisnika uvijek će biti riješen. Kod nas nema to je vaš problem, to je naš problem, svi srcem idemo da to riješimo, rekla je. 

Socijalno poduzeće Leptir

Bašić zahvaljuje timu ljudi koji rade u udruzi, a trenutačno radi u udruzi radi oko 80 ljudi, te u socijalnom poduzeću njih 12. Imaju dodaje i tim ljudi koji piše i odrađuje projekte. Dodaje i da su kao udruga postali i punopravni članovi Emmaus Europe-a i da su na njihovom natječaju dobili 45 000 eura.

- S gradskim vlastima smo našli kombinaciju i sad smo dobili naš prostor gdje je njih 11, a od toga je šest osoba s invaliditetom koje rade. I mogu vam reći da posao stvarno cvjeta, pogotovo ljeti.

- Naš moto što se tiče socijalnog poduzeća, s obzirom na to da tamo radi šest osoba s invaliditetom je da se mi trudimo njih osnažiti u onome u čemu su oni dobri. Mi njima ne želimo stavljati naglasak na ono što oni ne mogu, rekla je Gulišija. 

Što se tiče ortopedskih pomgala, Gulišija kaže da se najčešće uzimaju kolica i kreveti jer se dogodi situacija da imate u kući stariju osobu koja padne, slomi kuk i ona vam za dva dana izlazi iz bolnice.

- I onda tu mi nastupamo, nas kontaktiraju, imamo organiziran prijevoz do kuće i dobiju krevet, ističe.

Hodajmo za one koji ne mogu

"Hodajmo za one koji ne mogu 100 km u 24 sata" je humanitarna akcija koja se održava 26. i 27. rujna na Jarunu. Cilj akcije je u 24 sata prijeći 100 km, odnosno 16 krugova oko Jaruna. Riječ je o Inicijativi Danijele Lončarić koja će sama prehodati tih 100 km kako bi se prikupila sredstva za prilagođena ortopedska pomagala. Gotovo 72 000 djece se ne može baviti sportom upravo zato što nemaju prilagođena ortopedska pomagala. U akciju se uključio i Ivano koji najbolje zna koliko je važno da svi dobiju svoju šansu.