Svjetioničar Slaviša otkriva kako se živi na svjetioniku

Chef David Skoko u večerašnjoj epizodi serijala "Mjesto za mene" posjetio je svjetionik Porer, jedan od najprepoznatljivijih svjetionika zapadne obale Istre. 

Čvrsto podignut na kamenoj hridi, gotovo dva stoljeća odolijeva vjetru, moru i vremenu. Izgrađen 1833. godine, danas djeluje jednako impresivno kao i kada je izniknuo iz mora, u vrijeme kada je carstvo željelo pokazati snagu i moć.

Toranj je visok 30 metara, dok se svjetlo na 31 metru vidi čak 25 nautičkih milja daleko. Bijeli bljeskovi koji se ponavljaju u grupama po tri i danas su pouzdani orijentir pomorcima.

Život na hridi

Svjetioničar Slaviša na Poreru boravi u smjenama koje traju desetak do petnaest dana, ponekad i dulje. Kaže da čovjek brzo prihvati ritam otoka - koliko si gore, toliko si i doma.

Dani ovise o vremenu, lijepo vrijeme znači vanjske radove poput pituravanja ili popravljanja betona, dok se u vjetrovitim danima radi unutra.

More je ovdje stalni sugovornik. Kad jugo zapljuskuje hrid, kuća lagano vibrira, dvorište nestane pod vodom i jedino sigurno mjesto je unutra. Bura ne prašta, vani se tada nema što tražiti.

U takvim trenucima vrijeme se provodi uz knjigu, sitne popravke ili jednostavno odmor.

Svjetlo koje nikad ne spava

Iako je svjetlosna optika danas automatizirana, netko uvijek mora biti prisutan. Svjetioničari su prva veza s kapetanijom, pomorskom policijom i službama spašavanja.

Redovno održavanje svjetla radi se dvaput godišnje, a ostalo ovisi o moru i vremenu.

Porer ima tri stana, jedan za svjetioničara, a dva su uređena kao apartmani za turiste. Trenutačno su izvan funkcije zbog pravnih pitanja, ali postoji želja da se jednog dana ponovno otvore.

Mir koji resetira čovjeka

Otok nosi poseban mir. Onaj tko voli tišinu i udaljenost od svakodnevice, ovdje može pronaći svoje "skoro doma".

Zalazak sunca gotovo je svakodnevni ritual, a u danima kada ga pokrije kiša, čuje se samo šum mora i pucketanje drva.

Nekad su ovdje dolazili poslovnjaci željni digitalnog odmora, bez mobitela, bez žurbe, samo kupanje, knjiga i more.

Bez obzira na izolaciju, otok nikada nije potpuno prazan. Uz svjetioničara je često kolega, a tu je i vjerni pas Njuška.

Okusi otoka

Kuhanje je jednostavno, priprema se ono što se donese ili uhvati. Tjestenina, meso, rižoto i riba ako je se nađe.

Motar (autohtona biljka koja raste uz našu obalu, a poznata je kao delikatesa) s morskih stijena raste po cijeloj hridi, ali bere se umjereno kako bi se očuvalo krhko zelenilo.

Sol koja se prirodno skuplja na kamenju priča je sama za sebe, krupna, čista i posebno ukusna.

138 stepenica do pogleda koji se pamti

Do vrha svjetionika vodi 138 kamenih stepenica. Uspon je strm, ali pogled s terase vrijedi svakog daha. Odatle je more svuda oko tebe, beskrajno i potpuno.

Za mnoge je Porer mjesto o kojem maštaju, otok na kojem bi tjedan dana proveli u tišini, možda napisali knjigu, možda se samo resetirali.

Za svjetioničara, to je jednostavno, dom na hridi. Mjesto gdje život teče sporije, ali punije.

Dokumentarnu seriju "David Skoko: Mjesto za mene" gledajte svaku srijedu na Prvom programu HTV-a u 20.15.

A ako ste propustili neku epizodu, možete je besplatno pogledati na našoj multimedijskoj platformi HRTi, gdje se nalaze i epizode Skokinih serijala "David Skoko: Jesti na cesti" te "David Skoko: Motor, loza, kuhača".