Stiže dokumentarac o ljudima koji već stotinu godina drže Hrvatsku na vezi

Uoči emitiranja na HRT-u, film „Za vezu je potrebno…“ redatelja Filipa Filkovića Philtza otkriva drugu stranu radiodifuzije – od crtanja sljemenskog tornja rapidografom do penjanja po zaleđenim stupovima u planinama.

Što se zapravo događa na 1000 metara visine dok mi mirno pijemo kavu?

Svi smo navikli da televizijska slika i radijski zvuk jednostavno rade. Uđemo u auto, upalimo radio, navečer pogledamo prijenos utakmice ili seriju i rijetko razmišljamo kako sve to zapravo stiže do nas. 

A prije točno sto godina, kada se 1926. iz malog potkrovlja na Markovu trgu prvi put začulo „Halo, halo, ovdje Radio Zagreb!“, posjetitelji zagrebačkih kavana s pedeset pari slušalica na glavi u nevjerici su slušali kako nečiji glas putuje zrakom. Trideset godina kasnije, 1956., na Sljemenu je u Tomislavovu domu proradio prvi televizijski odašiljač od svega 50 vati, pa su se građani okupljali ispred izloga zagrebačkih trgovina kako bi na malim ekranima vidjeli prve pokretne slike. 

No iza te mreže koja se gradila čitavo stoljeće ne stoje samo antene i tehnički parametri, nego generacije stručnjaka današnje tvrtke Odašiljači i veze (OIV). Tu su inženjeri koji projektiraju sustave, ali i terenski timovi i visinci čiji je svakodnevni posao raditi u uvjetima kakve je iz toplog doma teško uopće zamisliti.

Upravo taj nevidljivi svijet donosi dokumentarni film „Za vezu je potrebno…“, snimljen povodom stote obljetnice radiodifuzije u Hrvatskoj, u režiji Filipa Filkovića Philtza i produkciji More-Magnetsa.

Ručno crtani nacrti, vatrogasna oprema i podizanje tona na ruke

Philatz u filmu izbjegava suhoparna povijesna predavanja. Umjesto toga, kamera ide ravno na vrhove tornjeva i među terence koji na platformama rade dok dolje u gradovima teče sasvim uobičajen dan. 

Iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno da su se sedamdesetih godina originalni nacrti za sljemenski toranj crtali ručno, rapidografima na hameru i pausu. Zanimljiva su i sjećanja iskusnijih visinaca koji su se penjali s bazičnom, priručnom opremom jer alpinističke tada nije bilo, dok su se antene teže od tone na stupove podizale isključivo ručno na koloturnik, čistom fizičkom snagom. Posao za koji danas treba nekoliko sati tada se radio danima.

Lavine, zaleđeni stupovi i pet sati hoda kroz mećavu

Zimi, kad većina ljudi izbjegava izlazak na hladnoću, za ove ljude počinje najteži dio posla. Na Ličkoj Plješivici doslovno su se kopali tuneli kroz snijeg da bi se uopće došlo do antenskog stupa. Na Ivanščici su ih znale iznenaditi lavine, a kad snježno vozilo nije moglo probiti smetove prema vrhu Sveti Jure na Biokovu, ekipe su s opremom na leđima pješačile četiri do pet sati po mećavi kako bi zamijenili dio i vratili nestali signal. 

Posebno poglavlje filma posvećeno je Domovinskom ratu, kada su odašiljači bili među prvim metama. Djelatnici OIV-a, tada u sklopu HRT-a pod uzbunama i granatama su preko noći postavljali rezervne sustave na krovovima zgrada i tajnim lokacijama kako Hrvatska ne bi ostala u informativnom mraku, čuvajući vezu sa svijetom i u najtežim trenucima.

Puno više od radijskog i televizijskog signala

Iako je tehnologija prošla put od kristalnih detektora i crno-bijelih slika do satelita, optike i digitalnog radija, priča je s godinama postala puno veća od samog televizijskog i radijskog programa. Nekadašnja radiodifuzna mreža danas je izrasla u pravu stratešku kralježnicu i digitalni živčani sustav cijele zemlje. 

Iz modernog Nadzorno-operativnog centra inženjeri 24 sata dnevno nadziru i upravljaju složenom optičkom i mikrovalnom mrežom, dok se paralelno razvijaju napredni sustavi temeljeni na novim tehnologijama i umjetnoj inteligenciji. Istovremeno, isti oni antenski stupovi na planinskim vrhovima danas doslovno čuvaju ljudske živote i prirodu. Na njima se primjerice nalaze pametne kamere sustava OIV Fire Detect AI, koje uočavaju dim i alarmiraju vatrogasce prije nego što vatru uopće primijeti ljudsko oko. Od skromne antene na krovu, OIV je tako postao nevidljivi, ali ključni motor moderne i sigurne Hrvatske.

„Mali mravi u pozadini“

„Za vezu je potrebno…“ podsjeća na vremena kada su se petkom kupovale novine kako bi se proučio TV raspored i kad je crtani film u 19:15 bio najvažniji trenutak dana. No prije svega, film je posveta tihim profesionalcima koji sami za sebe kažu da su samo „mali mravi koji nose signal i spajaju ljude“. 

Donosi priču o ljudima čiji rad ostaje daleko od pogleda javnosti, no upravo zahvaljujući njima ta nevidljiva veza svakoga dana radi tiho i pouzdano.

„Za vezu je potrebno…“ pogledajte u nedjelju 15.11. na Drugom programu Hrvatske radiotelevizije u 15:40.