Gubimo li emocionalnu inteligenciju?

Sreća, ljutnja, tuga, strah, iznenađenje – emocije koje nas oblikuju, koje nas čine ljudima. One su poput unutarnjih vodiča koji nas usmjeravaju u ovom vrtlogu života. Svaka emocija ima svoju svrhu, svoju priču, iako se ponekad čini da neke od njih radije ne bismo doživjeli. Emocije su kao most između onoga što osjećamo i onoga što želimo izraziti. One nisu samo nešto što se događa u nama, nego i način na koji komuniciramo s okolinom, kako se ponašamo prema sebi i drugima. Bez emocija svijet oko nas bio bi bezličan, bez boja i dubine.

Aristotel je još u antici opisao kako emocije utječu na naše prosudbe i donošenje odluka, te da su često povezane s osjećajem ugodnosti ili neugodnosti.

No što je s onim emocijama koje nam nisu baš najugodnije? Ljutnja, tuga, strah – često bismo radije pobjegli od njih nego ih prihvatili. Međutim, potiskivanje emocija može donijeti više štete nego koristi. To je kao da pokušavamo potisnuti val koji se nadvija nad nama; na kraju će nas povući u vrtlog.

Emocije su tu da nas usmjere, da nas upozore na nešto važno i da nam pomognu obraniti se od prijetnji ili rizika.

Važnost razgovora o emocijama

Potiskivanje emocija koje izazivaju nelagodu i nesigurnost može imati ozbiljne posljedice. Kao što kaže Sena Puhovski, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, važno je biti u kontaktu sa svim svojim emocijama. To je osobito važno kod djece. Razgovor o emocijama ima ključnu ulogu u našem razvoju. Puhovski naglašava važnost tog razgovora, posebno u kontekstu odnosa između roditelja i djece. Prema njezinim riječima, roditelji često misle kako je možda prerano razgovarati s djecom o emocijama te svjesno odgađaju takve teme jer djecu ne doživljavaju dovoljno zrelom za takav razgovor.

Upravo suprotno. Djeca su vrlo emotivna bića i to što ih ona možda ne znaju riječima uobličiti i izraziti ne znači da ih ne proživljavaju i baš zbog toga trebaju podršku i razumijevanje. Potiskivanje emocija, ili njihova pretjerana ekspresija, može rezultirati emocionalnim problemima u odrasloj dobi. Klinička perspektiva također sugerira da je važno razmotriti što dovodi do problema u izražavanju emocija. Puhovski nas potiče da dublje razmotrimo kako dolazi do potiskivanja emocija i zašto se neke emocije smatraju neprihvatljivima.

- Čini mi se jako važno razmotriti ovaj dio iz pozicije kliničara - kako to da je došlo do nekog otežanog nošenja s emocijama. Znači, prije nego što krenemo rješavati neki problem koji može biti - ili da ide prema van, da je izražavanje emocija izrazito burno na način da osoba postaje možda čak i opasna za druge. Ili je pak izrazito potisnuto pa je onda tu rizik od razvijanja nekih somatskih teškoća ili drugih ozbiljnijih teškoća iz okvira teškoća mentalnog zdravlja. Važno je vidjeti što se to dogodilo tijekom razvoja što je dovelo do toga da potiskujemo svoje emocije. Jesu li mi govorili "dječaci ne plaču" ili curicama "ružna si kad si ljuta". Što se to događalo da smo neku specifičnu emociju naučili potiskivati. Je li obiteljski kontekst bio takav da je to bila obitelj koja se recimo dobro nosila s ljutnjom ali jako teško s tugom, ili smo naučili, samo smo nekom preteški ako iskazujemo svoje emocije, objasnila je Sena Puhovski, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja. 

Gubimo li emocionalnu inteligenciju?

Emocije su dragocjen dio ljudskog iskustva, a razgovor o njima pomaže nam razviti emocionalnu inteligenciju, bolje razumjeti sebe i druge te izgraditi dublje i iskrenije odnose. Ali suvremeno društvo donosi brojne izazove koji mogu utjecati na našu sposobnost suočavanja s emocijama.

Psihijatar prof. dr. sc. Veljko Đorđević ističe da smo postali otuđeni, sve se manje volimo, sve manje vremena provodimo zajedno. Brza svakodnevica, preokupiranost poslom i osobnim obavezama kao i tehnologija koja nas sve više odvlači od stvarnih kontakata s drugim ljudima – sve to pridonosi smanjenju empatije i povezanosti.

Nedostatak komunikacije i iskrenih međuljudskih odnosa dovodi do smanjenja autentičnosti u životima mnogih ljudi. Mnogi više ne žive svoj vlastiti život nego se podređuju društvenim normama i očekivanjima, umjesto da slijede vlastite želje i strasti.

- Mi u 21. stoljeću prolazimo jedni pokraj drugih, a da se sve manje osjetimo, sve manje volimo, sve manje družimo, sve manje provodimo zajedno vrijeme, osim onog što moramo, što provodimo na radnom mjestu. Danas se ljudi koji žive u istoj zgradi uopće ne pozdravljaju, ulaze u isti lift ujutro, idu na posao, svatko gleda u svoje cipele, nema nikakve komunikacije. Ja bih se usudio reći da danas gubimo socijalni kapital, ono čime smo nekada obilovali. Danas to nestaje. I ovaj dio – jesmo li empatični, jesmo li egoistični, jesmo li altruistični vrlo je bitan. Danas više ne razmišljamo o drugima, svi smo počeli razmišljati samo o sebi, svojoj obitelji, svom probitku i premalo smo autentični. Ne živimo svoj život, živimo život sredine u kojoj stanujemo, u kojoj radimo…, ispričao je prof. dr. sc. Veljko Đorđević, dr. med, psihijatar. 

Iako su tehnologija i ubrzani tempo života neizbježni, zadržavanje empatije i autentičnosti u odnosima s drugima ključno je za zdravu i sretnu budućnost društva.