Zašto je ekološka hrana skupa i kako prepoznati pravu od lažne?

Sve više potrošača traži ekološki uzgojenu hranu, ponajviše zbog svijesti o njezinu utjecaju na zdravlje i okoliš. Raste i broj ekoproizvođača koji se hvataju u koštac s izazovima uzgoja hrane na potpuno prirodan način. No, kada u tome i uspiju, često se susreću s nelojalnom konkurencijom, posebno s lažnim oznakama ekoproizvoda. Sve to utječe i na kupce koji sve više sumnjaju u proizvode s ekooznakom.

Kumice na placu često ističu da je njihova hrana 100 posto ekoproizvod. No ekološki proizvod mora sadržavati barem 95 posto ekoloških sastojaka. 

Količina od 5 posto morala se ostaviti zbog neizbježnih oštećenja poput onih od kiše ili vjetra.

- Osim upotrebe umjetnog gnojiva koja se ne koriste u ekološkoj proizvodnji, kod matovilca ili salate zapravo ima vrlo malo razlike jer oni imaju brzu vegetaciju, dok su kulture poput korjenastog povrća jako izazovne za eko proizvodnju, govori Matea Novak, eko proizvođačica.

- Ova proizvodnja je teža od klasične proizvodnje, daleko je skuplja pa su i proizvodi skuplji i nisu dostupni širokoj masi što bi trebao biti cilj proizvodnje, ističe Slavimir Brkić, eko proizvođač.

Kupce od ekohrane najčešće odbija cijena, koja je i do 70 posto veća.

Na policama domaćih trgovina prijašnjih godina otkriveno je i da je njih pet posto nosilo lažne ekooznake.

Mali proizvođači pozivaju inspektore da češće kontroliraju deklaracije i oznake na proizvodima. Jedino na taj način riješit će se nelojalne konkurencije, a i kupci će biti sigurniji.

- Meni je bitno da kad moj inspektor dođe da on ima sve čiste papire, a vjerujte da za za ostale eko proizvođače nadam se da isto tako nose aktovku sa sobom, priča Srebrenka Šantak, eko proizvođačica.

U EU-u je više od 1200 oznaka kojima je cilj prikazati neki proizvod boljim od konkurencije. 

Međutim, Europska komisija dokazala je da je 53 posto takvih tvrdnji lažno.

- U ekološkim proizvodima bi svakako bi trebali razlučiti ono što netko sam tvrdi za svoj proizvod od onoga proizvoda koji je zaista certificiran kao ekološki, treba vjerovati certificiranim proizvodima, kaže Aleksandar Mešić, dekan Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

- To je proizvodnja koja se radi u ograničenim okolnostima, niti su resursi koji su im na raspolaganju dostatni, troškovi proizvodnje su puno veći i imaju ograničenja od same tehnologije, pa do plasmana i praćenja troškova po jedinici proizvoda, ističe Zdenko Podolar, Agro klaster Vukovarsko-srijemske županije.

Cilj EU-a je do 2030. podići ekoproizvodnju na 25 posto.