Djeca koja su posvojena često nose osjećaj napuštenosti, što može imati trajni učinak na njihovu emocionalnu stabilnost i povjerenje u druge. Osjećaj gubitka kod posvojene djece često se manifestira kroz razne oblike ponašanja, od povlačenja u sebe do pokušaja da budu 'savršeni' kako bi izbjegli novo napuštanje.
Objasnili su mi da se mama nije mogla brinuti za mene, podržali su me i kad sam tražila biološke roditelje, tako je u jednoj rečenici svoje roditelje opisala mlada studentica psihologije Margareta Čizmar.
Kako je izgledao prvi susret Margarete s njezinom biološkom majkom ispričala je u podcastu PSHIHOLOGiJA na radio Sljemenu.
Margareta Čizmar odrasla je uz ljubav i podršku svojih posvojitelja, no jedna je stvar uvijek bila prisutna u njezinom životu — želja da sazna više o svojim biološkim roditeljima. S 18 godina odlučila je krenuti u potragu za odgovorima.
Sa svojom mamom prvi je put o tome pričala kad je imala 12 godina i to joj nije bila novost.
- Mama je znala da će to jednom doći, ali možda je željela odgoditi taj trenutak. Bilo je tu mnogo obveza, kraj srednje škole, pripreme za maturu, fakultet... Ja sam, iskreno, bila potpuno negdje drugdje. Iako sada shvaćam što je ona tada osjećala, nisam mogla čekati. U mojoj glavi, to nije bilo nešto što se moglo odgoditi, ispričala je.
Bez obzira na oprez njezinih roditelja, Margareta je bila odlučna. Posjetila je Centar za socijalnu skrb, tražeći informacije o svojoj prošlosti.
Susret s biološkom majkom
Iako je očekivala više pomoći, dali su joj samo osnovne podatke — imena, prezimena i datum rođenja.
- Došla sam doma i pomislila: Što sada? I naravno, kao i svako dijete ovog doba, okrenula sam se Googleu. Pronašla sam tri broja telefona. Kad sam nazvala treći, javila mi se moja biološka mama. 100 posto potvrđeno po datumu rođenja. Odmah me prepoznala, prisjeća se Margareta.
U trenutku kad je izgovorila svoje ime i datum rođenja, sve je bilo jasno. Margareta je osjećala nevjericu, ali i treptaj nade u srcu.
Svega nekoliko dana kasnije, susrela se s biološkom majkom. Iako je zvučalo tako jednostavno, sve je bilo daleko od toga.
- Nije bilo filmski, nimalo dramatično. Zapravo je bilo vrlo uštogljeno i pomalo čudno. Moj susret s biološkom majkom bio je pomalo neobičan. Srećom, mama je bila uz mene, pa je razbila led. Zbilja je bilo kao da sam srela stranca, a u isto vrijeme sam imala 18 godina izgrađenu sliku o tom trenutku. Očekivala sam puno, ali stvarnost je bila puno složenija, ispričala je.
Prihvaćanje stvarnosti
Margareta je priznala da nije znala što osjeća. Prošlo je puno godina od kad je počela razmišljati o susretu s majkom, ali sada, kad je to napokon došlo, nije osjetila ono što je zamišljala.
- Osjećala sam se prazno, nisam znala kako bih se trebala osjećati. Očekivala sam da će se nešto promijeniti, ali ništa se nije promijenilo u tom trenutku. I to je bio šok, kaže.
Iako su njezina očekivanja bila velika, morala je prihvatiti stvarnost. Graditi odnos s nekim koga je upoznala u odrasloj dobi nije bilo lako.
- Nisam tražila zamjenu. Moji roditelji su moji roditelji, to se nije moglo promijeniti. Ne upoznaješ ti biološke roditelje da bi išta zamijenio, samo da bi nadopunio priču. Idealiziraš jer si dijete i onda kasnije jednostavno shvatiš pa možda ako su me dali na posvojenje to nije funkcionalna obitelj. To je teško prihvatiti, ali to je život, objašnjava Margareta.
Povlačenje granice
Nakon nekoliko povremenih susreta, tijekom kojih je saznala mnogo o svojoj biološkoj obitelji, uključujući činjenicu da ima osmero braće i sestara, Margareta je došla do zaključka.
- Nisam se nikada osjećala kao da imam pravo kucati na vrata ljudi koje nisam poznavala. Naučila sam da neke stvari ostanu neizrečene, a neke odgovore nikada neću dobiti, kazala je.
Margareta je odlučila da će povući granicu.
- Nakon tih par godina pokušavanja ja sam se odlučila povući mirne duše i sa zadovoljstvom. Pokušala sam, vidjela sve što me zanimalo i moj život može ići dalje do sljedećeg izazova, zaključila je.