Maskirani autizam

Postoje djeca koja ne upadaju u oči. Ona koja su "dobra", uspješna, prilagođena. Djeca za koju učitelji kažu da s njima nema problema. Djeca koja prolaze ispod radara. I upravo kod takve djece ponekad ostanu neprepoznate stvari koje nisu vidljive na prvi pogled.

Priča koju je podijelila Dina Popović, majka danas studentice Petre u podcastu PSIHOLOGiJA na radio Sljemenu, otvara važno pitanje: koliko zapravo znamo prepoznati autizam kod djevojaka koje su naučile uklopiti se?

Na prvi pogled, kod Petre ništa nije odavalo da se nosi s nečim složenim. Bila je odlična učenica, završila je prvi razred MIOC-a s 5.0, bez poteškoća se uklapala u sustav.

- Razrednica je bila oduševljena. Rekla je da se Petra super snašla, da je prava 'miočanka', neopterećena glupostima priča mama Dina.

A onda, samo nekoliko mjeseci kasnije Petra završava u bolnici, na sondi, zbog anoreksije.

- Nakon dva mjeseca bila je na sondi u Vinogradskoj. To je bio nevjerojatan put, kazala je.

Tek će se kasnije pokazati da su depresija, anksioznost i poremećaj hranjenja bili tek dio šire slike. U podlozi svega bio je i autizam.

Naučiti biti “kao svi drugi”

Jedan od razloga zašto autizam kod djevojaka često ostaje neprepoznat jest ono što se naziva maskiranjem.

Radi se o naučenim obrascima ponašanja: promatranju drugih, kopiranju, prilagodbi. Izvana sve izgleda u redu, a iznutra stalni napor.

Petra, na primjer, nije odavala dojam da ima poteškoće s kontaktom očima.

- Tek nam je sa 17 godina rekla da zapravo ne gleda u oči, nego fiksira nosnu kost. To je sama naučila, nitko joj to nije rekao, prisjeća se Dina.

Takve strategije omogućuju djeci da se uklope, ali istovremeno skrivaju njihove stvarne potrebe.

Kad nema "tipičnih znakova"

Kod Petre u djetinjstvu nije bilo onoga što bi većina prepoznala kao "znakove".

- Ništa nije bilo. Možda je bila malo posebna, ali ništa nije ukazivalo da nešto nije u redu, navodi Dina.

Prošla je vrtić, školu, čak i zdravstveni sustav bez da je itko posumnjao na autizam.

- Bila je 7–8 puta hospitalizirana i nitko nikad nije posumnjao ništa, ispričala je.

Ipak, osjećaj različitosti bio je prisutan.

- Ona je uvijek govorila da je nekako drugačija, da se u svom unutarnjem svijetu osjeća drugačije od drugih, kazala je.

Problemi su se pojavili u adolescenciji, kada su emocionalni i društveni zahtjevi postali složeniji.

Sve je počelo s poremećajem hranjenja.

- Mi smo mislili da ima problema s probavom. Nismo uopće shvaćali što se događa, priča Dina.

U jednom trenutku Petra više nije mogla ni govoriti o tome.

- Napisala nam je na papirić da ne može jesti, rekla je.

Danas njezina majka drugačije razumije što se tada događalo.

- To nema veze s tim da netko želi biti mršav. To je regulacija emocija. Dovedeš se u stanje da ništa ne osjećaš i tada ti je lakše, ispričala je Dina.

Važan trenutak dogodio se slučajno na konferenciji o autizmu.

- Sestra me nazvala i rekla: Ovo što sam sad čula: to je Petra, kazala je majka Dina.

Tada počinje slaganje slike.

- Shvatila sam da je to u podlozi svega, navela je.

Danas jasno kaže: "Autizam nije bolest. Da se dijete rano prepozna i da mu se pruži podrška, puno toga se ne bi moralo dogoditi."

Priča o Petri otvara širu temu, a to je kako djevojčice koje ostaju neprepoznate jer su naučile prilagoditi se. One promatraju, uče, maskiraju.

- Kažu da djevojčice već s tri godine počinju maskirati, govori Dina.

I dok izvana sve izgleda u redu, iznutra se gomila napor i zbunjenost.

Kako su došli do pomoći i dijagnoze? Imaju li roditelji prostora pobrinuti se za sebe da bi mogli pomoći djeci?

Poslušajte u podcastu PSIHOLOGiJA.