Zašto muškarci ne govore o svom mentalnom zdravlju?

U društvu u koje se sve više govori o važnosti mentalnog zdravlja, često se naglasak stavlja na izazove s kojima se suočavaju žene, a mentalno zdravlje muškaraca često se zanemaruje.

Više od trećine muškaraca u jednom trenutku svoga života susrelo se s mentalnim problemima, kao što su anksioznost, stres ili depresija.

Istraživanja pokazuju da muškarci i dalje znatno rjeđe traže pomoć u vezi mentalnog zdravlja, bez obzira na dob, nacionalnost ili kulturu. Taj trend, iako se postupno mijenja, i dalje pokazuje značajnu razliku u odnosu na žene, koje češće traže stručnu pomoć. No, zašto je tome tako? Zašto je muškarcima toliko teško govoriti o svojim emocijama i mentalnim teškoćama?

Psiholog Hrvoje Maleković gostujuci u podcastu PSIHOLOGiJA na Radio Sljemenu objasnio je ovu dinamiku, ističući da je teško govoriti o mentalnom zdravlju, a posebno otvoriti se u vezi s emocijama, duboko ukorijenjeno u povijesti i društvenim normama.

- Kad kažete zašto toliko teško govori, onda iz te rečenice čovjek u biti čita da je to kao nekakav najveći problem na svijetu. Međutim, to je vjerojatno povijesno tako, kaže Maleković. Ako gledamo već spolne razlike, žene su oduvijek bile grupirane, govorile su međusobno o svojim problemima, dok muškarci nisu, jer kod njih taj verbalni faktor, koeficijent nije toliko povijesno razvijen kao kod žena, ističe.

Maleković dodaje kako je iako se situacija polako mijenja, broj muškaraca koji traže pomoć još uvijek manji od broja žena.

- Od 2010. do 2020. godine doista je došlo do povećanja traženja pomoći kod muškaraca, međutim još uvijek je to manje nego što to traže žene. Recimo, da su 1/3 muškarci, a 2/3 žene, objašnjava psiholog.

Na pitanje zašto je toliko teško otvoriti se u vezi svojih emocija, Maleković ukazuje na dublje uzroke, koji nisu samo vezani za mentalno zdravlje, već i za fizičko zdravlje.

- Nije to samo što se tiče mentalnog zdravlja, to je isto i što se tiče nekakvih somatskih problema – tlaka, kolesterola, šećera i drugih stvari. Isto muškarci teže traže pomoć, ističe. Ovaj obrazac ponašanja ukazuje na duboko ukorijenjeno uvjerenje da muškarci ne smiju pokazivati slabost, bilo fizičku, bilo emocionalnu.

- Postoji nekakav konsenzus na koji način su ljudi isti kao i drugi ljudi, kaže Maleković. Imamo svi ruke, šake, noge… Znači, nekakva genetika nas više-manje čini istima, a različitima nas određuju naše okolnosti, dodaje.

Ističe da se društvo, kroz povijest, oblikovalo na način da se ljudske osobine često grupiraju prema spolu, pa tako danas imamo jasnu podjelu u tome tko više traži pomoć. Muškarci u manjim sredinama imaju dodatne prepreke u tome da bi potražili pomoć za mentalno zdravlje. To je, možda, kod njih još više povezano s osjećajem srama ili mogućnošću osude.

Zanimljivo je da, iako se broj muškaraca koji traže pomoć povećava, Maleković napominje da nije uvijek nužno da svaki muškarac osjeća potrebu za tim.

- Možda njima to uopće ne treba. Možda smatraju da će to sami riješiti, kaže. Ovo ukazuje na to da, iako postoji društveni pritisak, neki muškarci možda jednostavno nemaju osjećaj da bi im stručna pomoć trebala, ili je ne smatraju nužnom.

Na kraju, Maleković zaključuje da je važno razumjeti da nije svaki muškarac isti, te da, iako postoje opći trendovi, svaki pojedinac ima svoje specifične potrebe i pristup.

- Svaka osoba je jedinstvena, i dok postoje opća pravila, uvijek postoji mogućnost da netko osjeća da mu pomoć nije potrebna, zaključuje psiholog.