Dominika Marinković o životu s bipolarnim poremećajem i ADHD-om

Iza svake dijagnoze stoje stvarni ljudi, odnosi i svakodnevne borbe koje vrlo rijetko vidimo izvana. Život s bipolarnim poremećajem i ADHD-om često znači suočavanje s intenzivnim emocijama, brzim mislima i stalnim unutarnjim promjenama, ali i pronalaženje načina kako u svemu tome izgraditi stabilnost.

O tome je u podcastu PSIHOLOGiJA na radio Sljemenu govorila Dominika Marinković, koja je tek u odrasloj dobi dobila dijagnozu, iako su simptomi bili prisutni cijeli život.

„Vrijeme i mjesto za mene jednostavno ne postoje“

Na prvi pogled, svakodnevica može izgledati sasvim uobičajeno. No iznutra, kaže Dominika, sve funkcionira drugačije.

- Mi imamo taj hiperfokus, možemo se koncentrirati na razinu koju neki ljudi nikad ne postignu. Ali kad se to dogodi, vrijeme i mjesto za nas jednostavno ne postoje.

U tim trenucima potpuno se isključuje iz okoline.

- Zaboravim jesti, otići spavati, čak i otići na toalet. Toliko sam fokusirana na ono što radim, bilo da nešto čitam, pišem ili čak premještam namještaj.

Dodaje kako je potreba za novim i uzbudljivim stalno prisutna. „Ne mogu živjeti u prostoru koji je uvijek isti. Moram nešto mijenjati, pomicati.“

ADHD, objašnjava, nije nedostatak pažnje, nego problem s njezinim usmjeravanjem. To znači da se u glavi istovremeno odvija više stvari.

- Mogu pričati s vama, razmišljati što još trebam reći, bojati se da nešto ne zaboravim, čuti zvuk izvana i istovremeno pratiti vašu reakciju.

Takav unutarnji svijet teško je objasniti drugima. Najbliže tome, kaže, jest osjećaj kao da je u glavi stalno otvoreno više „tabova“ koji rade paralelno.

Sitnice koje čine razliku

Upravo kroz male, svakodnevne situacije najviše se vidi kako izgleda život s ovim poremećajima.

- Ja živim u ‘sada’. Sutra ili prekosutra, to je nešto daleko. Nemam osjećaj koliko vremena ima do toga, opisuje.

Sličan je i odnos prema obavezama. Ako je nešto zanimljivo, može se potpuno posvetiti tome, ali ono što nije teško dolazi na red.

Još kao dijete znala bi čitati do kasno u noć, iako je znala da će se ujutro teško probuditi.

- Ne mogu stati. To je taj osjećaj – sada ili nikad.

Dijagnoza koja dolazi kasno, ali donosi odgovore

Dominika je dijagnozu dobila tek u pedesetoj godini, nakon što su se pojavili snažni napadaji panike.

- Imala sam osjećaj da umirem više puta dnevno, a svi nalazi su bili uredni. To je bilo najteže razumjeti.

U početku dijagnozu nije prihvatila.

- Mislila sam da je pogreška. Kako sam mogla živjeti s tim, a da to ne znam?

Tek kroz iskustva drugih ljudi počela je prepoznavati vlastite obrasce.

- Kad sam čula ljude koji opisuju iste sitnice koje sam i sama proživljavala, tada sam shvatila.

Danas ističe koliko je važno govoriti o ovim temama.

- Kad ljudi razumiju što se događa, postaju empatični. A to puno znači. 

Više o životu s bipolarnim poremećajem i ADHD-om saznajte u videu.