Krešimir Dolenčić: Rad u kazalištu postao je svećenički poziv

Kazališni i operni redatelj, profesor na Akademiji dramske umjetnosti Krešimir Dolenčić bio je gost Romana Bolkovića u emisiji "1 na 1". Razgovarali su, među ostalim, o radnoj memoriji, rezimiranju dosadašnje karijere, o neprestanom cjenkanju s vlastitim životom, o radu sa studentima, sudjelovanju građanstva u kulturi, te o tome postoji li građanska Hrvatska.

Jednom prigodom Krešimir Dolenčić je izjavio da mu je nakon obitelji, koja mu je izuzetno važna, rad sa studentima nešto najvažnije u životu. Romana Bolkovića zanimalo je zašto.

- Pa jako je važno. To je iz razloga što su to moji studenti, što su to ljudi koji tek počinju raditi, čak i ne raditi, nego shvaćati što bi taj posao trebao biti, taj poziv. Drugi razloga je taj što i ja učim od njih jako puno. Učim o toj generaciji, o novim generacijama, učim o kazalištu, a mislim da je taj posao, odnosno poziv, glumca, performera, kazalištarca, danas užasno važan jer rijetko se dogodi da netko ima priliku od nekoga čuti nekakvu istinu, točno ovako, uživo, 'live'. Nema ekrana, nema ničega, nema digitalije. Biti i raditi u kazalištu je danas postao, više nego ikad, jedan ritual i svećenički poziv. To što su kazališta preopterećena gomilom premijera, proizvodnjom sadržaja, to je druga priča o kojoj nećemo sad, ali pripremati mladog glumca za taj poziv i da on bude točan, iskren, da titra kako treba na sceni s ljudima, danas je jako lijepi posao. Tkogod ima poriv da to počne, ja ga potaknem i, naravno, isto tako sam vrlo oštar kad kažem da netko možda za to nije, odgovorio je Dolenčić.

Radna memorija se vremenom ubrzala

Govoreći o svojoj radnoj memoriji, Dolenčić je istaknuo da je ona ostala ista ili slična kroz godine aktivnog rada, ali da se s vremenom ubrzala.

- Drugačije se pripremam za predstave jer postala mi je interesantnija istina na pozornici ili na nekom koncertu, u nekoj glazbi, postala mi je puno vrednija, istinitija i realnija nego sve ovo okolo. Možda ludim, ali uhvatio sam se da mi je taj živi i neživi svijet postao strašno sličan. Svijet je postao strahovito predvidljiv. Neopisivo je sve predvidljivo. I onda, u tom trenutku kad radim neku predstavu, kad radim nešto s ljudima, mi je kao da sam doista uronio u nešto puno drugačije i bolje. Najbolji primjer je možda to da kad letiš avionom pred slijetanje su tu neke kućice dolje, neka sela, neki gradovi i onda si pomisliš, bože dragi, ovi se ne vole s ovima zbog ovoga, ovi su u ovoj stranci, ovi su u onoj stranci, ovi pucaju na one... To izgleda nekako smiješno, kao da gledaš neki mravinjak, oni sad tu dižu revoluciju... Izgleda mi zapravo bijedno, nekako nevažno kao da je sve programu koji je strašno predvidljiv. Na probi, u procesu rada, osjećam se slično, najbliže tomu da sviram, smatra Dolenčić.

Ulaže li se dovoljno novca u kulturu?

Komentirajući količinu novca koji se ulaže u kulturu Dolenčić je istaknuo da se danas iz proračuna izdvaja više nego prije, ali da nikad nije dovoljno:

- To su jedina ulaganja koja su važna, to su kultura i obrazovanje. I ništa dalje ne treba, jer sve drugo su posljedice. Inače, u protivnom, imaš izmanipulirane, polupismene ljude koji razgovaraju engleskim idiomima i prođe im tako cijeli dan, godina, život... I ne znaju više gdje se tko nalazi. Tako da mislim da je svaka štednja na kulturi i obrazovanju pogubna, upozorava Dolenčić.

Dolenčić je skrenuo pozornost i na to da u našem glavnom gradu nema dvorane kao što je primjerice Cankarov dom u Ljubljani, koji postoji već 45 godina:

- Mi smo jedino mjesto u rasponu od puno tisuća kilometara koje nema jednu takvu dvoranu. To je multifunkcionalna dvorana u kojoj možeš imati predstave, mjuzikle, televiziju, balete, opere... Lisinski je tako građen da ne može baš puno toga (ugostiti). Zadnje kazalište koje je u Zagrebu sagrađeno za potrebe kazališta je iz 1895. godine, a ostalo su adaptirane dvorane, napomenuo je Dolenčić.

Dodao je da Zagreb treba "goleme i velike poteze":

- Slušam već godinama da će se nešto izgraditi, da će biti nešto... Puno se novaca troši na te hladne pogone, na ansamble, na taj cijeli sustav koji je trom i nije pametan. Hvala Bogu, sad se radi druga scena HNK-a. Ja sam jedanput bio proglašen "blamom mjeseca" jer sam u nekom hrvatskom ekonomskom časopisu izjavio da gradnja nove opere diže gospodarstvo. Ja to neću objašnjavati jer mislim da je to stvarno tako, rekao je Dolenčić.

Nestaje li građansko društvo?

Bolkovića je zanimalo osjeća li Dolenčić da se građansko društvo, kao politički sloj i osviještena pozicija, u nas se stanjilo i nestalo.

- Da, jer to je kao onaj princip nevidljivih gradova Itala Calvina. Mi živimo u nekom svijetu koji možda nestaje. Mi ga jako volimo i cijenimo i poštujemo. Ne govorim o Hrvatskoj, nego o toj općoj globalizaciji i strahovitom uniformiranju čovječanstva. Na kraju svakog tog hranidbenog lanca u svakoga se upire prstom i pita "jesi za ovu ili si za onu stranu?", što i s jedne i s druge strane rađa određenu mržnju i otpor, sukob, netoleranciju... Ono kako mi doživljavamo građansko društvo, bi bilo neki centar svega toga, odgovorio je Dolenčić.

Bolković je Dolenčiću postavio i pitanje o tomu kako doživljava činjenicu da se i mnogo godina od obnove državnosti netko mora opravdavati za svoje hrvatstvo.

- Ja se nisam nikada opravdavao, ali činjenica je, ja to volim reći, da ja kao da nisam nikad živio u Jugoslaviji. Uvijek je bila ta Hrvatska bitna i važna, i u mojoj obitelji, i u okolini. Ali pri tome, fantastične stvari sam doživljavao - gostovanja, prijatelje, u svim državama... Nemam ja problema s nacijama, narodima, kulturama, religijama, ja imam problem s glupanima. Ta činjenica da je to sve u jednom kupusu, u jednom kotlu, meni baš nikada nije značilo ništa. Ne znači mi niti danas. Uopće ne znam zašto se toliko vrti po toj Jugoslaviji. Otišla je, doviđenja, rekao je Dolenčić.

Dodao je da, s druge strane, uživa u hrvatskim jezicima:

- U kajkavskom, čakavskom... Ja sam doma u svakom gradu. Kako ja radim hrvatsku kulturu, koliko ju ja poštujem i volim, tako mogu poštovati svakog drugog, poručio je Dolenčić.