Bolnički dnevnik fra Galića: Krštenje i prva pričest u 70. godini

Bez patnje nema Uskrsa. Nitko nije imun na patnju i bol. Shvatiti svrhu boli i patnje, jako je teško, ali ju je lakše podnijeti uz podršku koju pruža palijativna skrb. Upravo o tome govorili su u emisiji Treća dob fra Renato Galić, bolnički kapelan KB Dubrava i predsjednica Udruge Pomoć neizlječivima Renata Bermanec.

Magistra palijativne skrbi Renata Bermanec palijativu doživljava kao svoj poziv kroz koji umirućima i njihovim obiteljima posljednje trenutke ovozemaljskog života čini lakšima, podnošljivijima i prihvatljivijima.

Društvo je danas zaokupljeno sobom, pojedinci svojim borbama i poteškoćama, a Crkva i Bog nas pozivaju da odemo onima koji su na periferiji. Bolnica u Dubravi je na periferiji grada, a ta geografska periferija poziva nas da se osvrnemo na one koji su na društvenoj periferiji, na kojoj se nalazi pojednicac u svojoj boli i potrebi. Uloga svećenika u bolnici je pružiti Božju blizinu onima koji su najpotrebniji. Bolesnicima pružajhu utjehu i jedan sakrament koji je namjenjen samo njima, bolesničko pomazanje. Obitelj se uvijek više boji od samog bolesnika i potiče na kreativnost kako pristupiti bolesniku, kaže fra Renato. Stariji pacijenti, koji imaju živo iskustvo vjere uvijek se raduju svećeniku, svjedoči.

Uz ublažavanje fizičke boli pacijentima, koju pružaju liječnici i medicinske sestre, duhovna potpora i utjeha jednako je važna kako bi palijativa bila potpuna, posvjedočila je magistra Bermanec. I koliko god je tema smrti teška, ona je neizbježna, uz palijativne timove i iskustvo smrti u sebi može nositi ljepotu.

- Puno je lijepih susreta, ja sam čak počeo voditi svoj osobni bolnički dnevnik jer je šteta da neka iskustva ne ostanu zapisana. Posebno su mi dirljiva, ne toliko pomazanja koliko krštenja, što je možda rijetkost. Mjesec dana prije Božića, iako smo sada u Uskrsnom vremenu, negdje oko pola deset navečer, primio sam poziv od jedne gospođe iz Dalmacije koja je zamolila me da odem do njezina supruga koji je imao sedamdeset i koju godinu, rekao sam idem odmah kad me zove u večernje sate. Obično se radi o nekim težim životnim situacijama i rekla mi je da njezin suprug ima rak jetre i već je u terminalnoj fazi, ali mi je odmah dodala moj suprug nije kršten, prijeća se fra Renato Galić.

Pitao je je li njezin suprug pri svijesti i želi li, odgovorila je potvrdno. Fra Galić je odmah otišao u bolnicu i obavijestio djelatnike.

- Bio je još lagano pri svijesti, mogli smo komunicirati, pitao sam ga želi li se krstiti, izrazio je zadovoljstvo i drugi kolega koji je bio u sobi, odmah se ustao i rekao ja ću biti kum. U tom trenutku su došle dvije medicinske sestre i one su prisustvovale i bio je to jedan stvarno dirljiv trenutak, čak sam udijelio prvu pričest u sedamdeset i nekoj godini. I moram istaknuti medicinske sestre koje su bile dirnute tim iskustvom, jedna je čak skinula svoj lančić s vrata i poklonila ga gospodinu koji je bio na samrti kao poklon evo i za krštenje, ističe. 

Cijelu emisiju pogledajte ovdje: