Kako izaći iz klopke u kojoj očekuješ svakodnevne pozive djece i unučadi?

Kako pronaći smisao života, bez obzira na poteškoće, patnje i teške životne situacije? Niti je lako, niti jednostavno, ali je vrijedno pokušati. Pomoći može i logoterapija te radionice na Sveučilištu za treću životnu dob. Što su o sebi otkrili i do kojih su spoznaja došli uz pomoć ovog psihoterapijskog pristupa, pogledajte u emisiji Treća dob koju vodi i uređuje Anita Hrstić.

- Kao mladi ljudi trčali smo kroz život, nismo se uvijek obazirali što se događa, ali ipak ima jedna osobina koja mi je jako važna i na koju prije nisam obraćao pažnju, a često se spominje kao fraza – živjeti u trenutku, živjeti sada. To opet ovisi o osobi. Ja sam osoba koja se puno vraća na to je li nešto bilo dobro, puno sam evaluirao sam sebe, što troši energiju. Ne pomaže koliko troši, pa sam onda gledao što će biti u budućnosti. Vrlo sam malo bio u trenutku. A to je veliki propust i to si više ne bih dozvolio. Dakle, što je bilo – bilo je. Možeš se osvrnuti, ali ne previše. Možeš planirati, ali ne predaleko. Živjeti iz dana u dan i biti sretan sada – to je recept za uspješan život. Tada se stvari poslože na najbolji način, rekao je Milan Ristić.

- Rekla bih si da ne razmišljam o sutra, da ne razmišljam o jučer. To je sve prošlo, bilo je i ne možemo vratiti. Da uživam u trenutku, da uživam sada, danas, u ovom trenutku, u onome što se sada oko mene zbiva. Da budem duhom prisutna, ističe Katarina Kendjel.

Nikakva filozofska razmišljanja i rasprave nisu gospodina Milana i gospođu Katarinu doveli do tih zaključaka. Pohađanje novog kolegija logoterapije na Sveučilištu za treću životnu dob potaknulo ih je da se više posvete sebi.

- Otkrio sam neke stvari o sebi. Rekao bih – pitanje oprosta, opraštanja. To je veliko pitanje. Svi smo u životu bili i povrijeđeni i ljuti. Obično ljudi kažu: mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti. E, to je kvaka. Jedno bez drugoga ne ide. A najčešće se ne možeš natjerati da zaboraviš. Onda taj zaborav treba nekako redefinirati. Redefiniramo ga u razumijevanje. Kad konačno razumijem okolnosti i situacije na koje sam bio ljut i povrijeđen, tada sam puno bliže oprostu. To je prva lekcija koja mi je jako pomogla da razriješim neke repove iz ranijih dana, dodaje Ristić.

- Ja zapravo nisam došla iz neke velike potrebe, nego sam bila više sama kod kuće. Djeca su odrasla i osamostalila se, pa sam došla da nađem sebe, da se malo posvetim sebi, jer sam za svoj životni put odabrala biti prije svega mama i supruga, navodi Kendjel.

Prihvatiti promjene koje dolaze s godinama, drukčije odnose, posebno one obiteljske i s djecom, može biti teško i komplicirano. Lako je, kažu, pasti u klopku u kojoj očekuješ svakodnevne pozive i uključenost u život djece i unučadi.

- Ja to zapravo nisam činila, ali sam bila na rubu da počnem. Osvijestila sam to u trenutku kad sam osjetila tu potrebu prema svojoj djeci. Tada sam shvatila da to nije dobar put – oni imaju pravo na svoj život. Ja nemam pravo nametati obavezu, niti želim živjeti takav život u kojem netko nešto radi jer sam mu to nametnula, istaknula je Kendjel.

- Mi smo prošli jednu fazu života koja je bila manje-više organizirana i predvidiva. Sada, u ovoj trećoj fazi, kada smo došli u jednu prazninu, važno je ponovno pronaći sebe. Važno je ponovno se povezati. Dao bih sam sebi još jednu misao: čovjek se ostvaruje kroz odnose s drugim ljudima. U samoći se nećeš ostvariti. Možeš se pripremati, ali ostvarit ćeš se tek kroz druge, zaključuje Ristić.