Umirovljenik unuci rekao da nema novca, odgovorila mu je idi na bankomat

Umirovljenici nakon desetljeća rada, čak i s visokom stručnom spremom, biraju hoće li od mirovine napuniti pun spremnik goriva ili odvesti unuke na ručak. Donošenje takvih i sličnih odluka poražavajuće je za one koji odluke o visini i povećanju mirovina donose. 

Pun rezervoar umirovljenicima je luksuz

Umirovljeniku Ivanu kada stigne mirovina na prvom mjestu je plaćanje režija i obaveza. To je kaže, egzistencijalni uvjet i minimum za daljnji normalan život. A onda slaže sljedeće troškove sve niže i niže prema važnosti. Isto tako naglašava kako mu automobil nije luksuz, nego mu je neophodan jer vozi unuke. Benzin i plaćanje parkinga mu prilično prazne novčanik. 

- Naravno, hrana je odmah iza toga vrlo značajan jedan moment gdje pratimo aktivno akcije i da nema tih akcija puno bi teže bilo, moram priznati. Mnogi lanci zaista su prihvatljivi, kaže Ivan. 

Na pitanje čega se morao odreći odlaskom u mirovinu odgovara da mu nedostaju putovanja. 

- Meni je, moram priznati, najteže palo to što sam se morao odreći nekih putovanja, odlazaka u neki dobar restoran. I to si, nažalost, sada s ovom mirovinom u ovoj situaciji ne mogu priuštiti. To mi je najviše žao i to mi nedostaje. Kao i druženja koja ipak iziskuju jedan trošak.

Neugodno mu je unuci u dućanu objašnjavati da nema novaca

- Lukszus bi za mene bio odlazak doktoru na jednu specijaliziranu ciljanu pretragu, na dijagnostiku za traženje izlaza iz određenih tegoba kao što su lumbalno-sakralne, koljena, nesanica. Dakle, to su otprilike stvari koje smatram luksuzom, a to je i napuniti pun rezervoar goriva, odvesti unuke i prijatelje na piće, na ručak i tako dalje. To mi je najveći luksuz. 

Bez tisuću eura, dodaje, umirovljenik koji je više-manje dobrog zdravlja ne može komotno i zasluženo živjeti. 

- Tih 500, 600 eura je zaista minimalno i poražavajuće za 21. stoljeće uz dostignuća ljudi. Veliki broj bogatih ljudi je na svijetu i onda s druge strane vidite ljude koji kopaju po smeću jer nemaju za hranu. Bolesni su i slično. Meni moja unučica kaže kad ja kažem nemam novca da ti to kupim, ona kaže imaš na bankomatu. Ona to pojednostavljeno, naravno. Međutim, mi zaista šparamo i zaista gledamo i važemo kako bi mogli baš njima priuštiti jer su nam oni zapravo prioritet i to njihovo zadovoljstvo. I nije baš ugodno kad vi djetetu morate pred ljudima u dućanu objašnjavati da je to dosta skupo. Mada sam ja već malo i oguglao, kaže Ivan. 

Maćehinski odnos države

Za odnos države prema umirovljenicima smatra da je u najblažu ruku maćehinski.

- Pogledajmo da su ti ljudi 30 do 40 godina se dizali ujutro, pet sati školovali djecu, plaćali porez, brinuli se. Žalosno je da taj jedan umirovljenik ne može u svojoj dobi, kad ima unuka, djecu, imati 1000 eura mirovinu. Umirovljenici su jedna trećina našeg pučanstva i samim time značajan faktor, jedna snaga, ali i glasači. Država bi trebala brinuti o umirovljenicima kad usporedimo njihov značaj, doprinos i status u društvu.

Mladima poručuje da se ipak najviše uzdaju u sebe, u svoj rad.

- Da se uzdaju u jednu sigurnost koju im nitko drugi, osim njih samih, njihovih roditelja - neće osigurati.