Mara Pezo otišla je iz učionice, ali zauvijek ostala dio priča imotskih učenika

Za profesoricu hrvatskog i francuskog jezika Maru Pezo iz Imotskog, odlazak u mirovinu je bio tek promjena pristupa onome što je cijeli život radila. Ali s istom ljubavi. Generacijama imotskih učenika bila je više od profesorice, usađivala ljubav prema jeziku, domovini, Imotskom. Danas s istom strašću pristupa svojim vršnjacima vodeći Udrugu umirovljenika Imotske krajine. I dalje podučava, otima zaboravu zaboravljene zavičajne tekstove i kulturnu baštinu. Neumorna u promoviranju velikana hrvatske književnosti, posebno onih iz Imotske krajine. Napisala je knjigu o Vladi Gotovcu i njegovom, kaže, nepravedno zapostavljenom knjiženom djelu.

- Moju su kćer pitali kad sam ja otišla u mirovinu, kolegice, jer i ona je profesorica njemačkog i engleskog u gimnaziji, što ti mater radi? Moja mater radi ono što ona voli. A što je to? Čita, piše, dolaze još djeca na instrukcije i njezini učenici je zovu, jer sad su majke, da uzme njihovu djecu i ne dangubi nikada. Znate šta znači ne dangubi? Dakle, nije bez posla i to je posla koji stvarno volim i neumorna sam u tomu, hvala ti dragi Bože, rekla je Mara Pezo.

Školske učionice profesorica hrvatskog i francuskog jezika Mara Pezo napustila je prije 12 godina odlaskom u mirovinu.

- Mogu reći da mene i danas ime škole ne napušta, ali jesam ja zaista voljela svoj posao, ali snašla sam se vrlo lijepo. Zapravo sam ostala u domeni komunikacije s mladim ljudima, bilo u nekakvim projektima, u suradnjama, najrazličitijim priredbama, pjesničkim večerima, putovanjima, tako da mi ništa nije dosadno.

Svoje vrijeme, znanje i nepopravljivi optimizam nastavila je dijeliti u Udruzi umirovljenika koju vodi u Imotskom.

- Onako sam se najprije mislila, ma nisam ja za umirovljenike, nekako mi nije to, da vam budem iskrena, ali onako kažem, pa Bože svako vrijeme čini svoje, idem ja među te umirovljenike i mogu vam reći da sam sretna i ja, a oni još više.

Udruga okuplja oko 130 starijih Imoćana.

- Naša se udruga zove Udruga umirovljenika Imotski i imamo tri projekta. Imamo dva europska projekta na tri godine kojega smo mi u Imotskom nazvali Zlatne godine u Imotskom, a drugi je projekt za starije osobe, pa pjevamo, recitiramo i stari ljudi čitaju tekstove. Živjeti samo za sebe niti me to uči vjera niti me to uče roditelji, dakle želim pomagati i često se umorim s umirovljenicima jer imamo tri projekta i to me veseli, rekla je.

Zbog ljubavi prema riječi i jeziku, odlučila je oživiti nepravedno zapostavljenu ostavštinu svog sumještanina, velikog Vlade Gotovca.

- Kao profesorica gimnazije te silne godine, 35 godina, nisam imala priliku ni spomenuti Vladu Gotovca, a to je ogroman promašaj za mnogu mladež našu, da oni ne znaju uopće tko je Vlado Gotovac, a on je napisao čudesa.

Prionula je na sakupljanje Gotovčeva djela i ukoričila ga u monografiju "Vlado Gotovac i njegova riječ".

- Vlado Gotovac on je originalan u svom izrazu, nenadmašan u ljubavi prema hrvatskoj riječi, prema hrvatskom jeziku, nije jezikoslovac, ali je jezikoljub, ljubi svoju zemlju i ljubi jezik te zemlje, a on je hrvatski. Moja istinska želja je da Vlado Gotovac ima svoje večeri ljetne prekrasne na Topani jer on je napisao da se gore pričestio pod mjesecom imotskim na Topani i da je kao ministrant gore služio svećenicima, pa je napisao prekrasne stihove o Gospi, o Isusu, Bogorodica jedan, Bogorodica dva, kijevska Bogorodica, pa tko ga ne bi čitao, kaže.

O ljubavi prema jeziku, hrvatskoj književnosti, književnicima, posebno onima koji su potekli iz Imotske krajine govori s posebnom strašću.

- Sad bih ja otišla s jednom asocijacijom, držim ovu knjigu, pjesma Mrtvog pjesnika Dobriše Cesarića, moj prijatelju, mene više nema ali nisam samo zemlja samo trava jer knjiga ta što držiš u ruci samo je dio mene koji spava, probudi me, i ova knjiga treba probuditi mladež. 

Generacijama učenika prenijela je ljubav prema zavičaju i jeziku. Oni su joj uzvratili organiziranjem predstavljanja monografije u Zagrebu. Jer Zagreb je uz Imotski i njezin grad, iako je u njemu provela samo četiri godine tijekom studija.

- Kad ja mojim susjedima i kolegama kažem da bih ja sada, evo ovim godinama, ne moram kazati koliko ih je, evo 77, bih mogla doći živjeti u Zagreb vrlo rado, ne bih dangubila, išla bih u Francuski institut, išla bih u knjižnice, šetala bih po Zagrebu, jednom rečenicom Zagreb mi je puno dao. Drago mi je da sam u Zagrebu, promocija će biti, pa sad kakva će biti, vidjet ćemo.

I bio je to događaj ispunjen ljubavlju ne samo prema Gotovcu i njegovoj riječi nego i prema profesorici, koja je otvarala knjige, još više srca. Učila da je jezik identitet i pripadnost. Otišla je iz učionice, ali zauvijek ostala dio priča mnogih generacija imotskih učenika.