Čiča je ostao bez potkoljenica, ali nije se predao - ovo je njegova priča

Reporter HRT-a Edin Mahmuljin i njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva Toni Čiča Bošnjaković pokušali su svladati prepreke jedne od najvećih svjetskih avanturističkih utrka - Spartan Race. Kvaka je što Čiča nema potkoljenice, a naš Edin nema pojma... Kako su se snašli, tko je koga gurao, a tko koga nosio? U biti, koliko brzo život prolazi i što nam sve donosi - osobna je priča ovoga dvojca.

Čiča i ja odrasli smo u zagrebačkoj Dubravi. On je slika i prilika ovog kvarta: neprilagođen, malo grub oko rubova ili bolje reći neulickan, a opet vjeran, otvoren, snalažljiv. Jedino što nije nikad podnosio to je da mu netko kaže da nešto ne može.

Tko je Čiča? Nas dvojica išli smo u osnovnu i srednju školu zajedno. Uvijek je bio hiperaktivan, živio punim plućima. Potkoljenice je izgubio u nesreći. Da skratimo tu priču, na jednom proputovanju vlakom na postaji u Austriji u posljednji trenutak prije polaska odlučio je obaviti nuždu. Vlak je krenuo. On je pokušao uskočiti i pao je pod njega.

Sve samo ne običan lik iz susjedstva. Nakon toga bio je paraolimpijac u skijaškom trčanju, biatlonac, atletičar, biciklist i još puno puno toga.

Kad sam počeo raditi ovu reportažu, zapravo sam htio ispričati njegov paraolimpijski put, nekako logično jer sam sportski novinar. Sličan interes Čiča pobuđuje u ljudima gdje god se pojavi.

Iako smo bili jako dobri do kraja srednje škole, svatko je upisao svoj fakultet i druženja su nam se prorijedila pa su i mene zanimali njegovi parasportski počeci.

- Znači, za vrijeme studija bavio sam se planinarenjem, ne previše, onako rekreativno. A nakon nesreće sam odmah, prva stvar, s obzirom na invaliditet, znao da želim voziti bicikl. Znao sam da ću se uz bicikl moći prije vratiti na posao, da ću biti pokretniji, jer bilo je u početku teško. Znaš, imaš dvije proteze, ne možeš hodati pet kilometara. Onda sam shvatio da nema smisla trenirati, a ne natjecati se. I onda mi je došla prva ideja da želim ići na Igre, u Tokiju su tada bile prve aktualne, i tako sam krenuo, prisjeća se Čiča.

Okušao se na Paraolimpijskim igrama u skijaškom trčanju, nakon toga u biatlonu.

- Zanimalo me u kojem sportu imam najveći potencijal i zanimalo me u čemu mogu najdalje dogurati. Godinu dana nakon što sam prvi put u životu stao na skije dobio sam pozivnicu za Igre u Pyeongchangu, ističe Čiča.

Što te ne slomi, ojača te

Pitam ga ima li neki sportski cilj.

- Deplasirano je govoriti o medaljama zato što imam 39 godina, imao sam godinu dana pauze i jednostavno za mene bi nastup na Paraolimpijskim bio ravan medalji. Kako stvari stoje, vjerojatno ću morati propustiti i Igre u Parizu u biciklizmu jer se uz obveze vezane za sina ne stižem pripremiti. Velika želja mi je Milano 2026., da napravim biatlonski nastup i da otvorim put za sve parabiatlonce koji će doći nakon mene, a možda će moj sin biti jedan od njih, kaže Čiča.

– Jednostavno, sam sebi se katkad čudim kako sam uspio psihički podnijeti sve što sam prošao. Plešem na rubu psihičkog pada s litice. Zbog svega. Zbog njega, zbog životne situacije, kako stvari stoje, morat ću se boriti i za skrbništvo nad njim. Kao da sve nije bilo dovoljno, nego sad još i to, govori Čiča.

- Ali kako se kaže, što te ne slomi, ojača te. To se meni dogodilo u životu više puta tako da, kad se to dogodi, jednostavno kažem: Toliko sam puta to prošao, pa mogu još jedanput.

Ima samo jednu želju

Da ne mislite da smo neozbiljni. Čak smo se i za Spartan pripremali. Trebalo je doći u formu, barem ja. Čiča je uvijek u kondiciji.

- U teretani radim najviše ruke i trup. Moram jer, kao prvo, za svaki sport je trup najbitniji, a drugo, na biciklu, ako ti trup nije dovoljno jak, onda se noge puno više troše i tijelo se puno više umara, objašnjava Čiča.

- Da sam težak, bilo bi mi sve sto puta teže. Ako se tijelo poveća, ne možete nogu staviti u protezu, ako smršavite - proteza vam ispada. Sto problema imam, dodaje.

Kao što ste mogli primijetiti do sada, Čiča, ili sve samo ne neobičan lik iz susjedstva, ima sina. Plivanje je samo kap u moru vježbi koje Čiča radi s njim. Ograničen financijama, stvar je na neki način preuzeo u svoje ruke.

- Njemu je voda iznimno bitna zato što ima hipertonus i hipotonus. Laički, hipertonus je kad su ti mišići zgrčeni, a hipotonus je kad si mlitav. A voda je dobra i za jedno i za drugo. Posebno mu je voda bitna za trup, objašnjava.

- Najbitnije na svijetu mi je dijete i njegov razvoj jer kad počne hodati, onda će mu to otvoriti cijelu lepezu drugih mogućnosti koje sad nema, dodaje Čiča.

Život je lijep

I sada iskreno, htio sam napraviti priču o svom zanimljivom frendu, paraolimpijcu, ali polako se pretvorila u nešto sasvim drugo.

– Ja sam bio tri mjeseca prikovan za kolica, godinu dana više ili manje vezan uz kolica. Dok sam bio u kolicima, jedino što sam na ovom svijetu htio - bilo je da prohodam. Ništa drugo me nije zanimalo. Kad sam prohodao, htio sam sto stvari, a kad sam bio u kolicima, htio sam samo jednu. On je sad u kolicima i ja želim da može ići na gimnastiku, na hrvanje, na slikanje, sviranje, što god ga bude zanimalo. Ako to uspijemo, a vjerujem da hoćemo, tada doslovno više do kraja života ne moram ništa raditi. Svoje sam obavio, zaključuje.

Polako ćemo privesti ovu priču kraju. Kao i sve u životu, na ovaj ili onaj način, koliko god to bilo teško, Čiča je završio i sve spartanske izazove koji su bili stavljeni pred njega.

U cilj smo ušli s osmijehom, sretni što je napokon gotovo. A Čiča je poput zvijezde korektno podijelio autograme i odradio fotografiranje.

Riješili smo i još jednu bitnu stvar. Na inzistiranje Čiče, ovamo smo došli s djecom. On je sa sinom htio prijeći dječji poligon, da njegov sin osjeti što je život, niz prepreka koje moraš svladati koliko god one bile izazovne. I tako smo na neki način zaokružili ovu priču. Priču o životu, što nam donosi i koliko brzo prolazi.

- Čičo, hvala ti. Hvala ti na svemu. Na neki način bio si mi uvijek idol, u nekim stvarima ozbiljno, i još jesi. To si mi danas pokazao. Život je lijep, kazao sam mu.

Osim u ponedjeljak na HTV-u 1, emisiju "Labirint" pratite i preko multimedijske platforme HRTi, u čijoj videoteci možete pronaći i izdanja "Labirinta" emitirana proteklih godina.