Luka Kanaet – čovjek koji je sličice pretvorio u nadu

Priča je ovo o Luki Kanaetu, čovjeku velikog srca, rođenom u Splitu koji putem Udruge "Sličice pričaju" pomaže ljudima u potrebi iz svih krajeva Hrvatske.

- Ja sam Luka Kanaet, rođen u Splitu, po zanimanju završeni konobar, ja kažem za sebe da sam sin željezničara, skretničara, običan lik iz kvarta. Radio sam na poslu i u razgovoru sa svojim prijatelje, izašao sam zapaliti, i ulazim na mobitel i samo vidim jednu baku koja kaže ja bih za svog Ivana, dala sve. U tom momentu ja govorim, ja ovu baku moram naći...koja je ovo emisija, što treba ovoj ženi? Kaže, to je emisija Labirint, što ti treba, ja kažem ja ovu baku moram naći, kazao je Luka, predsjednik Udruge "Sličice pričaju".

- Meni se sin nikako nije mogao pomiriti da je on invalid. Muž i ja dobili smo skrbništvo. Kad sam ga dovela u Zagreb, kazali su mi da je to teška cerebralna paraliza, ako mislim da će mrdati rukom ili nogom, da ću morati puno truda uložiti, Jela Zucalo, Ivanova baka u emisiji Labirint- jesen 2024.  

Savjetovali su joj da ga odvede u Krapinske Toplice za koje ona nikada nije čula. 

- Ovdje je Ivan sretan, i ja sam uz Ivana sretna. Kad biste vi meni rekli Ivan će prohodati, sve bih dala da vidim da je on na nogama, rekla je baka Jela.

Luka je znao da mora pronaći ovu baku radi sebe, svoje bake Irene, i radi svoje bake Anđe stoga što zna kako je to kad baka ili djed daju unucima. To je najveći nivo.

- Dobivam kontakt bake Jele i zovem baku, stavljam je na zvučnik, tu smo bili nas trojica, i samo su suze išle, prisjeća se.

- Mislim da je njega, a kasnije i nas ta cijela priča o nemoćnoj baki i njenom bolesnom unuku, toliko ganula, da su mi oči pune suza. Kad zamislim da postoji jedna tako starija gospođa koja se mora još brinuti za bolesnog unuka, i da se to nije moglo riješiti na drugačiji način nego se slučajno otkrilo, naglasio je Frane Bego, ugostitelj, Udruga "Sličice pričaju".

Čovjek s velikim srcem

Don Mirko Šakić, svećenik, Župa Gospe od Zdravlja, Podstrana sjeća se kako mu je bilo teško pratiti Luku, ali je vidio u prvom razgovoru da je on jedan običan momak koji ima čisto i veliko srce i da se želi staviti na raspolaganje za druge te da ga posebno dira patnja onih koji su na rubu, pogotovo životnom, egzistencijalnom. Posebno onih koji su bolesni, i djeca koja pate zbog svojih dijagnoza.

- Počela je priča o nekom Luki koji nešto radi, nešto skuplja. Kako sam ja kao djevojčica, starija kći svoga oca, koji je volio i nogomet i sport, znala dosta tih i igrača, nogometaša i svidjela mi se ta njegova priča. Imala sam neka svoja poznanstva i spontano je krenulo prikupljanje sličica, dresova da se pomogne djeci, rekla je Ivana Čota, profesorica hrvatskog jezika, Udruga "Sličice pričaju".

Luka govori kako je novac skupljen aukcijama dresova i uz pomoć donatora, ali i prijatelja kolekcionara koji su odvojili svoje sličice kako bi sredstva došla na podračun za baku Ivana da im se kupi Caddy s invalidskom rampom.

- Pojavio se Luka iz Splita i pitao me jeste li vi Ivanova baka? Ja kažem da jesam. Rekao je da smatram da je Caddy riješen i da će ga kupiti. Pitala sam znate li koliko košta, a on je rekao da zna. Kazao je kako će kupiti Ivanu novog Caddyja, jer Ivan nije zdrav dečko pa da ide od servisa do servisa. Njemu treba kupit novi automobil, da bude miran. Ja sam rekla, Luka, ja tebe dok sam živa moram upoznati. Jer ti si mome Ivanu, donio sreću. Najvišu što mu netko može donijeti, prisjetila se baka Jela.

Luka je rekao kako je ostalo još dresova koje su iskoristili i još 13.000 eura donirali za splitsku onkologiju.

Aukcijom dresova i sličica skupljen novac za Ivana

- Ljubav za sličice, dobivao sam od svoga oca. On ih je kupovao meni i bratu. Svjetsko prvenstvo 1998. godine, mi je ostalo u sjećanju jer znam da smo u ulici vani svi gledali. Iznijeli su se televizori i nitko nije gledao u kući. Stariji brat Mate, on je tad ima pet godina, ja tri, držao me na koljenima dok smo gledali utakmicu i tada je taj prvi album krenuo, prisjetio se Luka. 

Pokazao je prvi HNL-ov album iz 1997.

- Baš teška romantika, ovdje je naša reprezentacija, dodaje. 

- Zbog oca, strica, ujaka, ja sam upoznao igrače koji su igrali '70-ih, '60-ih, '80-ih, ranih '90-ih, govori.

Don Šakić priča da kada se upoznao s Lukom, iznenadilo ga je da on u svojoj bogatoj kolekciji dresova ima dres Roberta Prosinečkog iz Barcelone. Čini mu se da se taj na aukciji prodao za 8000 kuna. Kako kaže, bilo je fascinantno da se on, koji toliko voli nogomet, nečega želi odreći. 

Slobodno srce, a ne materijalizam

- To je to slobodno srce, ne vezanost na nešto materijalno, dodao je.

- Do 17. godine sam kao i većina ovdje momaka, dječaka, bio zaluđen s nogometom i bio uvjeren da ću uspjeti u nogometu i to je bila moja životna želja. Uspjeti u nogometu, naći super ženu, imati puno djece, kombi djece. I onda je sa 17. godina Bog je poremetio moje planove i stavio pred mene nešto bolje za mene i druge, da služim, ne kao jedan muž i otac, već kao svećenik, kazao je. 

- Luka je naš splitski Anton Samovojska, sve te informacije, njegov žar za te sličice. Ima skoro 30 godina, momak koji još skuplja sličice, dresove. Vidio sam da on želi iskoristiti tu svoju ljubav, žar koji ima za nogomet i za sport općenito, da bi pomogao drugima i već u tom prvom razgovoru on je spomenuo da se pokreću neke inicijative, na što sam se nasmijao, rekao je don Šakić.

Prisjeća se situacije s potpisanim dresom kapetana Luke Modrića. Luka je imao kod sebe njegov dres broj 14 iz Tottenhama i silno je želio potpis jer vrijednost tih dresova koji će ići na aukcije za humanitarno, za djecu, puno je veća kada imaju potpis igrača.

- Luka je u svojoj kolekciji imao originalni dres Michaela Jordana s All Star utakmice. Znači, dres koji on nosi, a Luka ga se odrekao kako bi pomogao nekome, što mi ono zbilja nevjerojatno, kazao je Frane.

Važnost pomaganja drugima

Dodaje kako je lud za karticama, sličicama, obožava dresove, ali puno mu je važnije nekome pomoći, tako da, kako kaže, koliko god je lud kolekcionar, još je luđi pomagač.

- Pelea sam imao i prodao sam sličicu iz 70. Najbolje je što sam imao plan da mi se Pele potpiše jer je trebalo sve biti kompletno. Novine su objavile da je lošeg zdravlja i ja budala prodam sličicu, a Pele sutra dan umro i cijena sličice skočila u nebo, smije se Luka.

Frane je u projekt Sličice pričaju krenuo od samog početka, s Lukom, od prvih ideja, od prvih sličica dresova. U projektu ih ima desetak, a funkcioniraju tako da skupljaju dresove s potpisom, bez potpisa, sličice, kartice i onda to na aukcijama objavljuju i s tim novcem prikupljaju sredstva za potrebite.

- Trenutačno imam potpisanu karticu od Lamine Yamala koji je trenutačno najveća nada svjetskog nogometa i poslao sam je u PSA i dobila je savršenu desetku. Trenutačno postoje samo dvije takve na svijetu, tako da mislim da vrijedi poprilično, govori Frane.

Dodaje kako bi se jednog dana odrekao te kartice, prodao bi je ako treba, jer, kako kaže, mama ga je cijeli život učila dijeliti s drugima. 

- Ako imaš za užinu i vidiš da je netko siromašan i nema, podijeli. Tebe neće ubiti, a njega će spasiti. I moja pokojna baka me isto cijeli život učila dijeliti. Od malih nogu sam tako naučen. Siguran sam da ja i Luka zaradimo milijarde, da se ne bi promijenili, da nam taj materijalizam ništa ne znači, istaknuo je Frane.

Nema ništa, a daje sve za druge

- On zapravo nema ništa, daje sve za druge.

- Svjesni smo da je to nešto divno i da svatko od nas bi trebao težiti tome, da bar minimalno od sebe da. Ono što je kod njega posebno je to što on nikako da shvati da ne može pomoći svakome. Ne želi on biti svemoćan da bi se istaknuo, ali zapravo ne može se obraniti od toga da svakom djetetu pomogne. Svakoj priči, svakoj majci, svakom čovjeku u potrebi. Tako nastupamo mi koji smo "Sličice pričaju", a zapravo nismo mi "Sličice pričaju". Jedna je sličica i to je ono najčešće, ona zlatna u onom njegovom albumu koja je najvrjednija, koju nikada ne možeš dobiti, a mi smo one ostale koje smo tu, koje vrijede kad skupiš cijelu stranicu, naglasila je Ivana.

- Trebao sam poslati jednom kolekcionaru, Mexico 86. koji sam prodao. Imao sam viška, trebao sam ga poslati u Petrinju. Radio sam do kasno, i poslao sam mu poruku, pardon  barba Davide, satrao sam se na poslu, šaljem vam sutra ujutro. Ujutro se budim, vijest, potres u Petrinji. Čovjek je izgubio sve ono, koja kamp kućica. Rekao sam prijatelju prodat ću sve, briga me, sjeća se Luka.

" Ono što Luka ima ne može mjeriti novcem"

- Ono što Luka ima, to se ne može mjeriti novcem. Poslije potresa koji je napravio velike probleme nama, Petrinjcima, malo više sam saznao o njemu, a nakon toga još malo više i nisam i znao da je čitavu svoju kolekciju prodao da bi pomogao meni i mojoj porodici, kazao je David Davidović iz Petrinje.

- Prošlo je od toga 2-3 godine. Navečer oko 10 sati perem čaše za šankom kad ulazi čovjek. Ja govorim, pa ovaj je isti barba David. Počeo sam plakati.

- Čovjek je iz Petrinje došao u Split sa svojom ženom da me upozna. Da mi se zahvali, da mi stisne ruku, ali da me upozna kao čovjeka, sjeća se Luka.

Don Šakić naglašava kako smo svi mi nešto maleno, a onda ljubiti, dati sebe za druga, to je nešto veliko. Rekao je Luki kako je papa Grgur Veliki rekao jednom: pazi da dajući sebe ne izgubiš sebe. 

- Ja sam majka djeteta s poteškoćama i moj sin ima jednu rijetku genetsku mutaciju koja mu ne dozvoljava da hoda, niti da priča, niti da samostalno sjedi. Naš put je stvarno izazovan i mi neprestano tražimo način da svom Luki pomognemo da ima što kvalitetniji i što bolji život. I tako smo došli do jedne klinike koja se nalazi u Meksiku. To je klinika koja ima protokol za stvaranje novih sinapsi. Uz taj protokol i uz ogroman rad s dječicom dali su nam jednu veliku nadu da naša djeca mogu biti bolje, rekla je Helena Čolig, majka dječaka koji se liječi u Meksiku.

- Pomogli smo troje male djece iz Zagreba. 150.000 eura smo skupili u 33 dana, aukcijom dresova, donacija i svega. Sad su četiri te obitelji upravo u Monterreyu na liječenju, naglasio je Luka.

Male stvari s puno ljubavi mijenjaju svijet

Don Šakić je istaknuo kako ne moraš imati nekakvo ime već da male stvari s puno ljubavi mijenjaju svijet. To se, kako kaže, događa kroz Luku. Krenulo je s malo i sad su to velike akcije i veliki iznosi. Smatra kako je čudesno da preko jednog običnog momka iz Splita Bog može pomoći nekome da ide na liječenje.

- Njegova humanost, njegova dobrota, i razumijevanje za cijelu našu situaciju i svim srcem je bio uz nas. Stvarno ne mogu naći dovoljno veliku i jaku riječ s kojom bi opisala ono što mi osjećamo prema Luki, naglasila je Helena.

- Meni najvažnije je da netko, kad pita kakav je Luka, kaže da je dobar čovjek, rekao je.

Četiri smjernice u životu

Postoje četiri osobe koje su mu smjernica.

To je otac koji mu je usadio ljubav prema nogometu, spiker Vedran Očašić, čiji je citat slušao cijeli život, a to je "svima vama koji ste bolesni, želim da što prije ozdravite, a posebno maloj djeci". Zatim je to prijatelj Ivo Babić, jer njegova ljubav iz srca ide prema svima, te pokojni Ayrton Sena koji je rekao "kako mogu živjeti na otoku blagostanja kad sam okružen morem patnji".

- Sine moj, Ivan ti cijelu noć nije spavao. Rekao je da mu je danas drugi rođendan. Ovome veselju nema kraja, hvala ti sine. Ja te moram upoznat dok sam živa. Od toga ne odustajem, poručila je baka Jela.

- Ne znam ga cijeli život kao neke ljude, osobe, članove svoje obitelji s kim sam bliska, ali sam rekla ono, kad bih morala nazvati jedan broj, to bi bio Luka Kanaet, naglasila je Ivana.